Zaboravljeni životi

"Da neko od njih ima bolesno dijete, to bi se ruke tako lijepo dizale i to bi se usvojilo (Zakon o socijalnoj zaštiti – op. red.). Kad se usvoji, moj će Boki imati 150 maraka za tuđu njegu i pomoć. Ja vjerujem da će se od Nove godine usvojiti novi Zakon o socijalnoj zaštiti. Što to toliko kasni, šta se to toliko radi? Strašno je. Tolika nebriga društva o ovoj populaciji je neviđena," kaže Katija Blagić, majka dvadesetogodišnjeg Borisa koji je dijete sa posebnim potrebama.

60 KM na ime njege i tuđe pomoći

Na ime njege i tuđe pomoći Boris dobija 60 KM, 41 od entiteta RS i 19 od Općine Bijeljina. Katija je razočarana jer još uvijek nije usvojen novi Zakon o socijalnoj zaštiti u Republici Srpskoj. No, nije uvažena ni majčina molba da se refundiraju troškovi nedavnog liječenja njenog sina. U svojoj žalbi nadležnima napisala je: "Mislim da je najbolje donijeti Zakon da se ovakve osobe poslije smrti roditelja pogube, jer njima poslije nema života. Ko će preuzeti brigu o njima?"

Iako je BiH 2008. ratifikovala Evropsku socijalnu povelju, do danas ova zemlja nema adekvatne zakone u oblasti socijalne zaštite. Nije urađena socijalna karta niti postoji precizna statistika. Socijalna zaštita nešto je bolja u FBiH nego u RS-u. Vlast tvrdi da nema dovoljno novca, a nedavni revizorski izvještaji u RS-u govore da su fondovi prazni. Prijedlozi da se smanje plaće i privilegije u administraciji ili umanji stepen korupcije, možda pomognu. Do tada, civilne invalidnine, dječiji dodaci, socijalna pomoć, penzije, ostaju najniže u regionu.

Najniža socijalna izdvajanja u regionu  

Nedžad Delić (41) od rođenja je 100% invalid i kreće se u kolicima. Nakon majčine smrti, već četiri godine živi sam u neuslovnoj kući. Pomažu mu komšije i humanitarne organizacije. Nekada je u Tuzli imao 300 KM invalidnine, a danas u Bijeljini ima pokvarena električna kolica i 60 KM socijalne pomoći. "Šezdeset maraka, ja mislim da je to katastrofa. Ne samo za mene nego za sve invalide u Bosni i Hercegovini. Kolica mi trebaju, vidiš da idem na osovini, da mi je osovina pukla, da nemam kolica adekvatnih, da mi trebaju kolica električna jer ja ne mogu rukama."

Prema statistici, minimalni mjesečni troškovi u BiH iznose oko 500 KM. Od 550.000 nezaposlenih, samo 2% dobilo je neku vrstu novčane naknade. Od 630.000 penzionera, 65% imaju penzije ispod 500 KM. Oni nemaju pravo na socijalnu pomoć, kao ni radnici koji primaju minimalne plaće od oko 400 KM.

Mora se živjeti

Andrija Malaš (57) invalidsku penziju "zaradio" je u "Panaflex-u". Na pitanje može li se živjeti od 350 KM penzije, odgovara: "Pa mora se živjeti, nije može ili ne može. Ja kad vidim da narod nema ni ko ova Ankica, 160 maraka, meni je onda dosta. Mogu nekako da preživim."

Ankica je Ana Salihbegović, rođena Jantolek (81). Rodom je iz Marije Bistrice, a od '66. živi u centru Bijeljine. Muž Huso umro je prije posljednjeg rata, a bogatstvo nekada imućne porodice se istopilo. Ana živi od 160 KM penzije i svaki dan zaviruje u kontejner kako bi pronašla hranu za kokoši koje uzgaja. "Kako živim? Danas još imam tri dana za hleb. Da si hleba kupim. I ako mi neko nešta donese. I tako. Uzimam i kupim hleb po kontejnerima. Ima jedna žena iz Balatuna, što i ona nosi. Ja i kokoši hranim tim hlebom, da imam jaje i meso."

Autor: Emir Musli
Odg. urednica: Zorica Ilić