1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Zaboravljena predgrađa

"Trojica ubica, rođena i odrasla u Francuskoj, užasnuli su svijet barbarstvom svog zločina. Ali oni nisu barbari. Oni su pored nas i srećemo ih u našoj svakodnevici", kaže dobitnik Nobelove nagrade, pisac JMG Le Clézio.

Novi broj satiričnog nedeljnika "Šarli Ebdo" (Charlie Hebdo), štampan nakon što je deset članova redakcije ubijeno u terorističkom atentatu 7. januara, rasprodan je u tiražu od pet miliona, pa je doštampano još dva miliona primjeraka da bi se zadovoljila potražnja. To još nije zabilježeno u istoriji izdavanja novina u Francuskoj.

Prvi milion primjeraka je rezultat akcije solidarnosti u kojoj su svoj doprinos dali drugi listovi, ali i štamparije, transportne službe, distributeri i sami prodavci novina po kioscima jer su se odrekli svog dijela u cijeni od tri eura, pa je cijeli iznos od tri miliona eura ustupljen redakciji i porodicama žrtava kao pomoć. Ali nov broj, štampan sa karikaturom Muhameda na naslovnoj stranici kako drži natpis "Ja sam Šarli", izazvao je talas protesta i manifestacija u muslimanskim zemljama cijelog svijeta, a i rezerve u francuskom društvu.

Zaboravljeni i odstranjeni?

Zaboravljeni i odstranjeni?

Mediji i u Francuskoj i u svijetu su se podijelili u pogledu naslovnice pariškog nedeljnika: neki su je prenijeli, drugi opisali, a treći, poput londonskog Gardijana, objavili su je uz napomenu da se "ono što sadrži kopija naslovne stranice može shvatiti uvredljivim".

"Jesam ili nisam Šarli"

S tim u vezi otvorila se u Francuskoj opšta debata "Jesam ili nisam Šarli", koju je inicirao pariški dnevnik Mond (Le Monde), ali se oglasila u redakcijama drugih listova, francuskih i svjetskih, i proširila se na socijalne mreže. Na Twitteru, primjera radi, mnogi učesnici nastoje da obrazlože zašto se nisu pridružili maršu od 11. januara, mada nemaju nikakvog razumijevanja za teroristički čin i osuđuju ga iz dubine svog bića. Ali jedno je bezrezervno osuditi teroriste i odbaciti njihov ubilački čin, a drugo je poistovijetiti se sa Šarli Ebdo, slažu se mnogi učesnici tviter-debate.

Među njima su i oni koji su spremni da svoje stavove potvrde i u razgovorima za medije. Vrlo je izrazit trend u francuskoj štampi da se čuju stanovnici pariških predgrađa, gdje su najvećim dijelom koncentrisani imigranti iz Azije i Afrike, podijeljeni između manifestovanja solidarnosti sa porodicama žrtava i neprihvatanja karikatura Muhameda koje je objavljivao satirični nedeljnik Šarli Ebdo. Oni osuđuju nasilje, u šoku su, pitaju se šta učiniti da se to ne dešava, ali priznaju da nisu učestvovali u manifestaciji 11. januara. Taj milionski skup nisu osjetili kao svoj. Izrazili su solidarnost sa žrtvama i njihovim porodicama, ali u svom predgrađu, svojoj okolini, tamo gdje sve poznaju. Pridružiti se republikanskom maršu, u kojem se manifestovalo "nacionalno jedinstvo", to nije za njih. Tako misle i kažu.

To nije njihov svijet?

To nije njihov svijet?

"To nije u skladu sa kulturom porodica u predgrađima, to nije njihov svijet", kaže jedan od stanovnika Anijea (Asnières). Rođen je u tom predgrađu, roditelji su mu afrički imigranti. Predstavio se kao "animator" , što će reći da radi u socijalnim službama tog predgrađa koje se graniči sa Žanvilije (Gennevilliers), gdje je živio Šerif Kuaši (Chérif Kouachi), jedan od ubijenih atentatora na redakciju Šarli Ebdo.

I druga dvojica terorista koji su ubijeni u policijskim akcijama potiču iz ovakvih predgrađa, tu su odrasli, tu su išli u školu nema 15 godina, dolazili su vjerovatno u institucije koje se staraju za mlade i njihovo zapošljavanje, onda su utonuli u religiozni ekstremizam, a odatle u terorizam, kakav je napad na satirični nedeljnik usred Pariza i jevrejsku trgovinu, nedaleko odatle, kod vansenske kapije i šume. Njihovo djetinjstvo i prva mladost nisu bilo drugačiji od djetinjstva i mladosti hiljada sadašnjih stanovnika tih predgrađa koji rastu i školuju se.

Le Klezio: Kako spriječiti pad u pakao?

Sasvim distanciran od učešća u javnim debatama, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, pisac Žan-Mari Gistav le Klezio (Jean-Marie Gustave Le Clézio, koji se potpisuje i poznat je kao JMG Le Clézio) u svom "Pismu ćerki" lucidno izražava upravo te socijalne okolnosti. "Trojica ubica, rođena i odrasla u Francuskoj, užasnuli su svijet barbarstvom svog zločina. Ali oni nisu barbari. Njih možemo sresti svakog dana, svakog trenutka, u školi, u metrou, svakodnevnom životu. U jednom trenutku svog života, oni su zapali u delinkvenciju zato što su imali loše društvo, što su loše prošli u školi, ali prije svega zato što im život nije nudio ništa do li jedan zatvoren svijet u kojem nisu imali svoje mjesto. (…) Taj pad u pakao je ono što treba spriječiti, jer bez toga će ovaj masovni marš (jedinstva nacije) ostati samo trenutak koji ništa neće promijeniti. Treba uništiti geta, otvoriti vrata, dati svakom stanovniku ove zemlje šansu, čuti njegov glas, čuti svačiji glas, razumjeti jedni druge. Moramo prestati da se otuđujemo u okviru sopstvene nacije.Treba otklanjati uskost duha da bi se suzbila bolest koja izjeda osnove našeg demokratskog društva."

Kao da je svojim tihim, gotovo intimnim glasom Klezio inicirao trend javnog ukazivanja na istinske korijene pristajanja uz islamski ekstremizam u Francuskoj i veze sa terorizmom.

"Kad osjećate da ste odbačena manjina, da ima sve više uvreda upućenih muslimanima, kad osjećate nepovjerenje oko vas, onda se povlačite i zatvarate", kaže jedna "animatorka", to jest socijalna radnica za dnevnik "Mond" i dodaje da se stanovnici predgrađa osjećaju zaboravljeni i odstranjeni. Raspoloženje koje se manifestovalo 11. januara za nju i druge animatore u predgrađima, a pogotovo za njihove klijente, je bacanje prašine u oči. To je način da se prikrije bijeda predgrađa, da se ne govori o siromašnima, o nezaposlenosti, socijalnoj zapuštenosti na terenu. Republikanski marš je po svom raspoloženju sugerirao da je sve riješeno, a nije. Neslaganje oko karikatura u Šarli Ebdo je samo vrh ledenog brijega, kažu oni.

Kultura humora je različita u svijetu

Jean-Marie Gustave Le Clezio - Dobitnik Nobelove nagrade za književnost

Jean-Marie Gustave Le Clezio - Dobitnik Nobelove nagrade za književnost

U debatama intelektualaca, koje se objavljuju na stranicama dnevnika Mond, otvoreno ili prešutno se uvažava činjenica da kultura humora nije podjednaka u cijelom svijetu. Ono što se u Evropi, kad je po srijedi karikatura sa religioznom temom, shvata kao humor i satira, u drugim dijelovima svijeta može se protumačiti kao neprijateljsko ismijavanje, uvreda i propaganda.

U islamskoj religiji nedopustivo je likovno predstavljanje proroka Muhameda, kamoli karikatura. To evropsku slobodu izražavanja ne zanima, ali se nameće pitanje da li je u svemu opravdano da se ta "nedopustivost" nemilice gazi. U tom smislu neki muslimanski autori u debati u Mondu ukazuju na neminovnost obzira i fleksibilnosti. "Sloboda izražavanja dobija ako se koristi s odgovornošću i uz poštovanje dostojanstva drugih. Zakoni regulišu tu sferu, ali ipak mnogi govori i tekstovi, koji ostaju u okvirima onog što zakoni dopuštaju, izazivaju ogorčenost jer podrivaju i ugrožavaju osjećanje zajedništva u različitosti koje gaji francusko laičko društvo", kaže Ahmed Djabala (Jaballah), direktor Evropskog instituta humanističkih nauka, i postavlja pitanje kako se koristiti slobodom izražavanja, a ne povrijediti drugog u njegovom dostojanstu. "U odnosu na moju religiju prihvatiću svaku idejnu kritiku, ali osjetiću se uvrijeđenim ako neki crtež ili tekst imaju cilj ne iskazivanje ideja nego čistu porugu. Zato kao građanin privržen vrijednostima slobode i bratstva, ali i kao musliman, ja jesam i nisam Šarli", piše on u Mondu.

Rony Brauman, intelektualac, publicista i nekadašnji predsjednik "Ljekara bez granica" kaže kako se "Nisam Šarli" u njemu zasniva na sjećanju da su karikature Muhameda, koje su 2006 objavljene u "Šarli Ebdo", otkad su i počeli napadi na ovaj list, preuzete iz ekstremno desničarskog danskog lista. To je jedna stvar, kaže on, a druga je da je prije nekoliko godina karikaturista Siné odstranjen iz redakcije "Šarli Ebdo" pod optužbom da je antisemita.

Novi broj Charlie Hebdoa je izazvao talas protesta u muslimanskim zemljama

Novi broj Charlie Hebdoa je izazvao talas protesta u muslimanskim zemljama

"To je trenutak kad sam prestao biti čitalac ovog lista, kojeg sam cijenio i volio. Sjetiti se te epizode u ovom tragičnom trenutku ni u kom slučaju ne znači opravdavati užasan zločin počinjen 7. januara", napisao je Rony Brauman u tekstu " Pravo na pretjeranost mora biti primjenjeno na sve".

Žan-Mari Le Pen (Jean-Marie Le Pen), počasni predsjednik francuske ekstremno desničarske partije Front Nacional takođe "nije Šarli", ali njegovi motivi za to sasvim su drugačiji. "Taj anarhistički list je direktni neprijatelj naše partije. Njegovi novinari su prije nekoliko godina lansirali peticiju za našu zabranu". Dakle, list je skupljao potpise za peticiju da se zabrani Front Nacional, smatrajući da ta partija širi rasnu i vjersku mržnju, posebno prema muslimanima. Koju godinu kasnije, prije deset dana, urednici tog lista bili su žrtve terorista koji su počinili masakr usred Pariza u ime islama i osvete proroka Muhameda, koji je, prema njihovom uvjerenju, bio izvrgnut neoprostivom ruglu.

U debatama u francuskoj javnosti ima i kontroverznih činjenica oko ovog satiričnog lista. Sigurno je da je u vezi s njim najizoštrenije postavljeno pitanje slobode izražavanja. Tu slobodu je svojim životima platilo desetoro članova redakcije i dva policajca koji su ih obezbjeđivali. Ali ta sloboda ne može biti ubijena. Ostaje pitanje koje će se uvijek iznova postavljati kako tu slobodu sačuvati, zaštititi, uzdići i poštovati, ali i kako se njome koristiti.