1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Za koga ću glasovati ako mi dobro ide?

Na prvi pogled, njemačkom gospodarstvu odlično ide i Nijemci bi se mogli pitati zašto mijenjati nešto u Berlinu. Ali na drugi pogled je i u gospodarstvu mnogo toga što bi moglo neugodno iznenaditi Angelu Merkel.

Prvi dojam je kako sve ide odlično: njemačko gospodarstvo solidno raste (plus od 1,9% u 2016), stopa nezaposlenosti već desetljećima nije bila tako niska, nikad nije bilo toliko prihoda od poreza i ministar financija može izaći na kraj i bez novih dugova. I u tvrtkama prevladava optimizam, a njihovi proizvodi – od automobila preko strojeva pa do farmaceutskih proizvoda – odlično se prodaju u inozemstvu. Gospodarstvu ide tako dobro da neki već traže spuštanje stope poreza, a drugi kažu da će se gospodarstvo "pregrijati".

Ali nije sve baš tako sjajno: već je izuzetno ozbiljan problem derutna infrastruktura u Njemačkoj: diljem zemlje su ceste prepune rupa, mostovi su dotrajali, a i škole su u jadnom stanju. To je "središnja slabost Njemačke" piše i u zaključku komisije stručnjaka koja je po nalogu vlade i ministarstva gospodarstva još 2014. analizirala stanje infrastrukture. A u protekle tri godine je stanje postalo – još gore!

Ceste i željeznice, škole i internet...

Zastoji, gradilišta na kojima jedva netko radi, rupe na cestama, dotrajali mostovi... Gospodarski polet se u svakodnevnici zapravo jedva vidi.

Zastoji, gradilišta na kojima jedva netko radi, rupe na cestama, dotrajali mostovi... Gospodarski polet se u svakodnevnici zapravo jedva vidi.

Dok se drugdje javnost uzbuđuje zbog zastoja u sezoni godišnjih odmora, u Njemačkoj ima više od 1.900 zastoja na cestama – svakog dana! Zastoj se tu uopće računa tek ako je duži od nekoliko kilometara, izračunao je automobilski klub ADAC. Kod željeznice ne prođe dan bez kašnjenja, a u gradskom i međugradskom javnom prijevozu je u pravilu još gore.

Ili odgoj i obrazovanje: roditelji svakog desetog malog djeteta ne mogu naći mjesto u dječjem vrtiću, makar i zakonski imaju pravo na to. Škole su derutne, često se roditelje poziva na "dobrovoljni rad" bojanja i uređenja učionica da njihovim mališanima bude barem malo ljepše. Ili: trenutno je u ovoj zemlji 1041 javnih i gradskih bazena ili već zatvoreno, ili će zbog dotrajalosti i nedostatka novca ubrzo morati staviti ključ u bravu. Kada će biti bolje – nitko ne zna.

"Javni izdaci se smanjuju, mnoge javne usluge su postale žrtvom mjera štednje ili su privatizirane, a povećane su i cijene korištenja" takvih javnih prostora, tuže se i predstavnici sindikata u tom izvješću stručnjaka.

To nisu tek subjektivni dojmovi: kada je riječ o izdacima za obrazovanje, po statistikama OESS-a 35 razvijenih zemalja, Njemačka se približava dnu ljestvice. U prosjeku se među tim zemljama izdvaja 5,2% BDP-a, u Njemačkoj je to 4,3%.

Prije je svaki gradić morao imati bazen, bilo je novaca za sport, za kulturu... Ali već godinama se režu troškovi na svim stranama.

Prije je svaki gradić morao imati bazen, bilo je novaca za sport, za kulturu... Ali već godinama se režu troškovi na svim stranama.

Još je tužnije stanje u digitalnoj infrastrukturi: brzi, optički pristup Internetu u zemljama OESS-a ima negdje dvadesetak posto korisnika, Japan i Južna Koreja su tu rekorderi sa 75%, ali ni zemlje Skandinavije, uključujući i "nove" zemlje EU na Baltiku su daleko odmakle. A zemlja koja se hvali svojom "Industrijom 4.0", koliko je korisnika obuhvaćeno u Njemačkoj? Ravno – 1,6 postotaka!

Sve to je već dovelo i do toga da Njemačka pada na ljestvici po svojoj gospodarskoj konkurentnosti i to više nije zabavno niti ovdašnjoj industriji, poduzetnicima – ali i biračima koji će ove jeseni izaći na izbore za njemački parlament.

A koliko imam u džepu?

Može se reći da mnoge birače zapravo ne zanima takva "velika ekonomija" i ne razumiju značenje gospodarskih pokazatelja dok su njihovi vlastiti novčanici puni. No niti tu baš nema mnogo razloga hvaliti politiku ove njemačke vlade: doduše, osobito u protekle dvije-tri godine su i povišice u ovoj zemlji ispadale nešto više, ali dugo, dugo vremena o povišici je jedva bilo govora.

U razdoblju od 2000. do 2011. je Nijemcima realno, dakle ako se odbije inflacija, ostajalo u džepu 1,8% manje nego na početku tog razdoblja. Za razliku od Nijemaca, Danci, Britanci, Francuzi ili zaposleni SAD su se u tom razdoblju mogli radovati povišenju prihoda od 10 do 16%. Naravno, to prije svega pogađa srednji sloj – koji se i u političkoj ljestvici u prvom redu postavlja kao "centar". A njemu, kratko rečeno, prijeti odumiranje: "Statistička sredina po svojim prihodima se ravnomjerno smanjuje", pišu u svom istraživanju u Institutu za rad i kvalifikaciju Sveučilišta Duisburg-Essen.

Dok su gotovo svugdje zaposleni dobivali sve više, u Njemačkoj je i za isti rad u džepu ostalo - manje. Kod mnogih nedovoljno čak i za osnovne potrebe.

Dok su gotovo svugdje zaposleni dobivali sve više, u Njemačkoj je i za isti rad u džepu ostalo - manje. Kod mnogih nedovoljno čak i za osnovne potrebe.

Jer dok sredina nestaje, rastu prihodi onih imućnijih – i broj onih koji sve manje zarađuju. "Ukupno uzevši, ovi nalazi pokazuju sve veću neravnomjernost u raspodjeli prihoda", pišu analitičari. Jer koliko god se Berlin hvalio stopom zaposlenosti, ne hvali se baš toliko da upravo Njemačka ima najveći udio onih koji rade za minimalne ili nadnice znatno ispod prosjeka. Tu je 23% takvih zaposlenika, dok je ne samo u Danskoj ili Finskoj, nego i u Italiji ili Francuskoj takvih ispod 10%, u Belgiji i Švedskoj čak i manje od 5%.

Čak i statistike o nezaposlenosti, ako se malo bolje pogledaju i povežu sa nekim drugim podacima, pokazuju dramatičnu sliku. Službeno je objavljeno kako je ovog svibnja bilo manje od dva i pol milijuna osoba bez posla. Ali kako to onda povezati sa statistikom kako čak 6,2 milijuna osoba ovise o državnoj pomoći? To i u službenim statistikama znači o čitavoj vojsci građana koji rade, ali koji i sa svojom plaćom ne mogu uzdržavati sebe i svoje obitelji. Jer broj onih koji primaju pomoć od velike reforme socijalnih sustava pomoći nije niti izdaleka pao toliko, koliko je na papiru pao broj nezaposlenih.

Dvije strane medalje

Još u osamdesetima, u Njemačkoj bi izazvalo zgražanje kada bi netko kopao po kanti za smeće. Danas, kažu statistike, ova zemlja je mnogo bogatija - ali zašto ih ima sve više koji u smeću traže još koji cent za zaradu?

Još u osamdesetima, u Njemačkoj bi izazvalo zgražanje kada bi netko kopao po kanti za smeće. Danas, kažu statistike, ova zemlja je mnogo bogatija - ali zašto ih ima sve više koji u smeću traže još koji cent za zaradu?

Poznata je uzrečica Billa Clintona kako je kod izbora samo jedno: It's the economy, stupid! Sve je u ekonomiji, budalo. Naravno da nije tako: pitanje je i načina kako političke stranke uspijevaju artikulirati gospodarske uspjehe ili neuspjehe da bi birači mogli shvatiti kako bi moglo biti i drugačije. Jer otvorenih pitanja ima na pretek: da li da vlada otvori blagajnu za infrastrukturu i obrazovanje? Ili da sa time pričeka do recesije da bi joj to poslužilo kao svojevrsni New Deal? Treba li spustiti poreze – i kome? Ako uopće, onda "pošteno" i svima kao što i ovaj puta najavljuje Merkeličin CDU? Ili prije svega onima sa srednjim i nižim prihodima, a "bogatuni" neka plaćaju čak još više – o čemu razmišljaju socijaldemokrati? I kako uopće formirati "novu socijalnu pravednost", o čemu govore stranke ljevice uoči izbora.

A onda su tu i "velike" teme koje nužno zadiru i u gospodarstvo i opterećuju blagajnu: tu su i izdaci za izbjeglice i došljake pa do troškova okretanja ekološkoj energiji. Ne treba zaboraviti i teret za njemačke građane ako se doista uvedu "europske" obveznice, teško će se opet izbjeći i još jedan oprost dugova Grčkoj... Mnogo je olujnih oblaka na obzorju.

Jedino je sigurno: čak niti u Njemačkoj, stanje u gospodarstvu neće biti potpuno pouzdani pokazatelj, tko će slaviti nakon ovih izbora za Bundestag. Jer i u ovim gospodarskim uspjesima ipak imaju dvije strane medalje.

 

Preporuka redakcije