Za američkog dezertera nema azila u Njemačkoj

Andre Lorens Šepard bojne helikoptere američke vojske naziva „letećim tenkovima". Kao vojni mehaničar je tokom 2004. i 2005. bio u Iraku gdje mu je posao bio da održava upravo te helikoptere, Apače sa teškom artiljerijom. Godine su to u kojima Sadam Husein već sjedi u zatvoru da bi nešto kasnije bio obješen, zemlja je u krvavom ratu u kojem će poginuti najmanje 250.000 ljudi. Sve to Šepard još ne može tačno predvidjeti, ali sumnja da rat išta rješava, očajava jer i njegove ruke doprinose smrti nedužnih ljudi.

Sve je to drugačije od „finansijske sigurnosti" i „avanture" kojima se Šepard nadao kada je pristupio najmoćnijoj armiji svijeta. „Najgori trenutak u životu mi je bio kada sam pripremao helikoptere za polijetanje u novembarsku ofanzivu na Faludžu. Iza te bitke su ostale samo ruine i radijacija zbog koje i danas na svijet dolaze deca sa defektima." Ta operacija iz novembra 2004, pod kodnim imenom Fantomski bes (Phantom Fury), ostavila je najmanje 1.200 mrtvih i više stotina nestalih na strani pobunjenika.

Nikad više

Po povratku u američku jedinicu stacioniranu u bavarskoj kasarni Katerbah ovaj tamnoputi mladić je čvrsto riješio da više nikada ne ode u Irak. Zamolio je starješinu da ga tamo ne šalje. „Tada sam znao da ću, ukoliko se vratim, biti odgovoran za smrt i bijedu drugih ljudi." Ali 2007. je ponovo trebalo da ide na bliskoistočni front. Pobjegao je iz kasarne, neko vrijeme se krio u Njemačkoj i naredne godine, konačno, zatražio azil.

Tako je počela priča o američkom dezerteru u savezničkoj Njemačkoj, zemlji koja nije učestvovala u pohodu na Irak. Pozvao se na regulative Evropske unije prema kojima dezerter može dobiti azil ukoliko vojska iz koje je utekao čini ratne zločine protivne međunarodnom pravu. To pravilo vuče korijene baš iz Njemačke gdje je u Nirnberškim procesima utvrđeno da se ni obični vojnici ne mogu izvući od odgovornosti za ratne zločine iako su samo slijedili naređenja.

Iz toga je onda nastala čitava saga sa nekoliko bitnih epizoda. Zahtjev za azil u Njemačkoj je odbijen 2011, zbog čega se Šepard žalio sudu. Međutim, Upravni sud u Minhenu je zatražio mišljenje Evropskog suda pravde u Luksemburgu, a ovaj je 2014. utvrdio samo da Šepard ima pravo da traži azil iako je bio vojni mehaničar, a ne borac. Iz Luksemburga su poručili da sud u Minhenu mora da utvrdi da li je postojala osnovana sumnja da bi Šepard bio umiješan u ratne zločine, kao i da li zatvorska kazna koja bi ga u SAD čekala predstavlja „progon" i osnov za azil.

„Za napuštanje vojne službe prijeti kazna do 18 mjeseci zatvora, ali i nečasno otpuštanje iz armije", kaže Rajnhard Marks, advokat koji zastupa Amerikanca. „Čovjek onda ne može dobiti socijalna davanja, oduzimaju mu se građanska prava, praktično se stavlja van zakona i izopštava se iz američkog društva."

Naknadni mandat?

Još veće implikacije bi mogao da ima stav njemačkog suda o pravnoj utemeljenosti američke misije u Iraku i eventualnim ratnim zločinima. Od toga, kaže i advokat Marks, zavisi ishod procesa. Prema stavu suda u Luksemburgu dezerteri ne mogu dobiti azil ukoliko je njihova vojska u ratu na osnovu mandata UN – što oštro kritikuju mirovni aktivisti. Kažu, mandat UN i dalje ništa ne govori o tome da li neka vojska čini ratne zločine niti o nameri domaćeg pravosuđa – u ovom slučaju američkog – da eventualne zločine procesuira.

Ali da li su Amerikanci uopšte imali mandat da idu u Irak? Ujedinjene nacije prije intervencije nisu dale svoj blagoslov te stoga mnogi stručnjaci za međunarodno pravo smatraju da je misija bila protivpravna. Kofi Anan, u to vrijeme generalni sekretar UN, nazvao je intervenciju kršenjem Povelje UN.Doduše, Savjet bezbjednosti je, kada je američka invazija već počela, donio nekoliko rezolucija koje je administracija Džordža Buša Mlađeg predstavljala kao naknadno dodijeljeni mandat.

Proces sa pažnjom posmatraju političari i vojni stručnjaci širom svijeta jer može nastati presedan. „Radi se o pravnoj osnovi za američki rat u Iraku, o zaštiti odluke da se vojska napusti zbog prigovora savjesti i takođe o pravu vojnikinja i vojnika da ne učestvuju u protivpravnim ratovima i radnjama", kaže Rudi Fridrih iz udruženja osoba koje odbijaju služenje vojske Connection. To udruženje kao i organizacija ProAzil podržavaju Šeparda od početka njegove odiseje kroz njemačke institucije.

Još nije kraj

Andre Šepard, danas 39-godišnjak, živi i radi u Njemačkoj. Gdje se i oženio. Prije sedam godina mu je dodijeljena mirovna nagrada Minhenskog američkog mirovnog komiteta, organizacije koja se više od trideset godina suprotstavlja „američkog militarizmu". Šepard je dobio i nagradu ljevičarskog berlinskog lista Tagescajtung, kao i ProAzila.

„Hiljade vojnika je pohapšeno jer su htjeli da se odupru. Još hiljade su širom svijeta u bijegu", kaže Šepard. „Za mene je iznenađenje bilo što je slučaj imao toliki odjek. Bio bih zadovoljan da iz toga izađe nešto pozitivno." Proces je u srijedu počeo pred Upravnim sudom u Minhenu, ali sam Šepard ne očekuje da će se tu završiti. Kakva god odluka bila, strana koja izgubi će vjerovatno uložiti žalbu pa će se o ovom slučaju još dugo pričati.