1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Zašto ljudi ubijaju djecu?

Kako je masakr nad djecom u vojnoj školi u Pakistanu bio moguć? Klinički psiholog i neuropsiholog, Thomas Elbert pojašnjava u intervjuu za DW, zbog čega pojedini ljudi ne prezaju od nasilja, štaviše čak uživaju u njemu.

DW: Pakistanski talibani izmasakrirali su gotovo 150 đaka. Jesu li taj zločin nad djecom počinili psihički bolesnici?

Thomas Elbert: Za počinitelje se ne bi moglo reći da su do te mjere poremećeni, da nisu u stanju da funkcionišu. Dapače, oni su jako funkcionalni i u stanju su da vrlo organizovano i smišljeno pripreme i realizuju zločin. Za obične ljude to je potpuno neshvatljivo. Mi se pitamo kako neko može civile, prije svega djecu, na takav način mučiti i likvidirati. To se može objasniti samo tako da počinioci svoje žrtve ne gledaju kao ljude već kao otpad, štetočine, vide ih kao zlo.

Ali to su ljudi a ne neka apstraktna masa, ljudi koji plaču i mole da ih ne ubiju...

Pakistan Taliban-Überfall auf Schule in Peshawar 16.12.2014

Nedužna djeca poubijana su u školi u Pešavaru

Stoga je puno teže empatiju tako preusmjeriti da si u stanju da u žrtvama vidiš zlo. Potrebno je da naučiš da mrziš. Kada su ljudi u ratnim prilikama nemoćni da odgovore na neku prijetnju - nastaje mržnja. Pitanje je protiv koga. Onda se pojavi neko ko kaže: Ovo su krivci, to je cilj tvoje mržnje. U takvoj situaciji mi je čak satisfakcija kada taj omraženi objekat moje mržnje plače i moli me da poštedim njegov život.

Vi sistematski vodite razgovore sa muškarcima sa ratnih područja, gdje dolazi do brutalnih zločina. Intervjuišete ih. Šta se dešava u tim borbama?

Kad god se slomi monopol države, postoji opasnost da se bande mladića - žene u tome rijetko učestvuju - otmu kontroli i pokušavaju nadmašiti jedni druge po zločinu. Kada ih pitamo kako se osjećaju kada napadnu selo i izvrše masakr, svi kažu kako je na početku bilo teško. Kasnije oni potpadaju pod stanje "Combat High", nalaze se u transu krvave opijenosti. To počinje da im pričinjava zadovoljstvo. Dobijaju čak i potrebu da ubijaju ljude. Pri tome tijelo oslobađa substance, koje djeluju kao opijati. Neki su nam ispričali da su ponekad napuštali svoj kamp samo da bi ubijali. Dakle ne kako bi ukrali kozu od susjeda ili se borili protiv neprijatelja, ne oni su to radili samo kako bi udovoljili svojoj potrebi za nasiljem i strahotama.

Pakistan Taliban-Überfall auf Schule in Peshawar 16.12.2014

Roditelji i članovi porodice ubijenih đaka skrhani bolom

Je li to tipično za ljude svih kultura?

Očito je da jeste. Mi smo istraživali taj fenomen na četiri od pet kontinenata. Svugdje smo došli do začuđujuće sličnih zaključaka, naime da čovjek ima predispozicije da lovi, ubija i uništava druge ljude.

Mnogi sisari nemaju takvu predispoziciju. Štaviše oni imaju intraspecifičnu inhibiciju - mehanizam koji to koči i koji ih sprječava da ubijaju. Zašto čovjeku ne pada tako teško da ubija?

Već kod šimpanzi možete da vidite da nemaju mehanizam koji koči ubijanje. Nije rijetkost da šimpanze napadnu i ubijaju jedni druge. Nama ljudima ne treba intraspecifična inhibicija, jer imamo puno inteligentniji sistem. Kada su naši preci postali lovci, čime nisu samo lovili druge životinje - mi smo putem inteligentnih sistema u našem mozgu naučili da to sami reguliramo. Mi možemo takve nagone suzbiti, prigušiti, potisnuti. Naučili smo šta je moral i fair play i kako da se pridržavamo tih pravila. Ali mi ih možemo i isključiti i druge ljude navesti da ubijaju ljude.

Patuljaste šimpanze idu također u lov. Pa ipak bonobo-majmuni rijetko kad ubijaju.

Reporter besuchen die Schule in Peschawar 17.12.2014

Neshvatljivi ubilački poriv pakistanskih talibana: školu pretvorili u zgarište

Bonobo-majmuni koriste jedan trik. Oni koriste seks ne samo za reprodukciju već njime rješavaju konflikte. Bila bi to zanimljiva varijanta, kada bismo uspjeli stvoriti takvu vrstu kulture. Ali do sada pokušaji tipa "Make Love, not War" - "Vodimo ljubav - ne rat" nisu bili tako uspješni.

Mislite li da bi svaki čovjek, kada bi bio doveden u takvu situaciju, bio u stanju da počini strahote?

Vi i ja sigurno ne. Šta reći, na žalost - to je tako. Uspjeće vam da dobar dio ljudi navedete na ubijanje - posebno ako s tim počnu dok su mladi.

Thomas Elbert je profesor kliničke neuropsihologije na Univerzitetu u Konstanzu. On istražuje i psihologiju nasilja i spremnosti čovjeka da ubija.