1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Zašto Andreas L. nije tek pojedinačni slučaj?

Njemački inženjeri su u svakoj konstrukciji doveli skoro do savršenstva svaki tehnički detalj nastojeći otkloniti svaku slabost. Da mašine ne bi zatajile. Ali ovo društvo kao da se opire naučiti da ljudi nisu mašine.

Andreas L.

Andreas L.

Nakon samoubistva Roberta Enkea Njemačka je bila u šoku. Tihi, povučeni golman Hanovera i njemačke nogometne reprezentacije odlučio je okončati život bacivši se pod voz. Njegova dijagnoza je nakon toga vrlo brzo postala poznata javnosti: depresija. Dugogodišnja. Skrivana, što je vrlo bitan podatak. Danima, sedmicama i mjesecima se nakon toga u javnosti vodila rasprava o društvu koje je orijentirano samo na učinak, o strahu od pokazivanja slabosti, posebice u profesionalnom sportu. Odmah nakon Enkeovog samoubistva u svim medijima je ponovo bio slučaj Sebastiana Deislera, jednog od najvećih talenata njemačkog nogometa, bivšeg igrača Herte i Bayerna iz Muenchena koji je, zbog depresije, morao okončati nogometnu karijeru. Ali ovaj put se pokušalo pisati sa više razumijevanja i suosjećanja.

Na Enkeovoj sahrani tadašnji predsjednik Njemačkog nogometnog saveza Theo Zwanziger je pozvao na više ljudskosti u međusobnom ophođenju. „Ne mislite samo na sjaj, mislite i na ono što je u ljudima, na sumnje i na slabosti“, rekao je Zwanziger. Naglašavamo: na slabosti. Zwanziger je također rekao kako je ono što je tih dana doživio u Hanoveru bio „djelić više ljudskosti, djelić više civilnog kuraža i priznanja dostojanstva čovjeka“. Iskoristio je tada medije da bi poslao poruku upozorenja i da bi pozvao na rušenje tabuaa.

Trauer um Robert Enke

Tuga za Enkeom

Depresija na naslovnim stranama

I zaista tih dana je njemačko društvo suosjećalo, razmišljalo, kritiziralo činjenicu da se od pojedinca (ne samo u profesionalnom sportu), svuda očekuje učinak, jačina, otpornost na stres i iznad svega nepokazivanje slabosti. Bila je to Njemačka spremna na samorefleksiju i kritičko promatranje sebe. Nedugo nakon toga su teme poput depresije i burn-outa postale sveprisutne u medijima. Od lokalnih novina i potpuno marginalnih internet portala, preko radija i televizija s nacionalnom frekvencijom, uglednih i utjecajnih novina, do stručnih časopisa. Neki su čak nudili iscrpne informacije koje su trebale pomoći ljudima da u ranim stadijima prepoznaju „da nešto s njima nije u najboljem redu“. Depresija se često pretvarala u burn-out vjerojatno ne samo zbog određenih razlika, nego i zbog toga jer bolje zvuči – prihvatljivije. Istupi nekih poznatih ličnosti, koje su smogle snage javno govoriti o vlastitoj borbi sa slabostima, trebali su pomoći rušenju tabua. Donekle i jesu. Ali nije ipak isto biti ugledna Miriam Meckel (profesorica medijskih nauka i komunikacijskog menadžmenta koja je javno govorila o svojoj borbi sa burn-outom – op. aut) i „obični“ građanin koji se bori za svoje mjesto pod suncem i zna da će, ukoliko progovori o svojim slabostima, izgubiti šansu za napredovanje u poslu, a u konačnici možda i sam posao. Nakon što su mediji do maksimuma iscrpili ovu temu (ili smatrali da su je iscrpili), kako to u medijima uvijek biva, depresija i burn-out su nestali, u svakom slučaju sa naslovnih stranica.

Montage Robert Enke Ralf Rangnick und Sebastian Deisler Fußball psychische Belastung

Enke (lijevo), Rangnick i Deisler (desno) - sportisti sa psihičkim smetnjama

Zašto?

A onda kreš! Šok. Zašto? Pa onda bijes koji zamjenjuje i potiskuje tugu. A bijes, znamo, treba ventil. I ventil je logično postao 27-godišnji '(samo)ubica Andreas L.'. „Ne možemo reći da je to samoubistvo“, rekao je direktor Lufthanse Spohr nakon predstavljanja rezultata istrage o padu aviona Germanwingsa. Francuski istražitelji su prethodno obznanili da je istraga pokazala da je Andreas L. namjerno srušio avion na liniji Barcelona-Duesseldorf i sa sobom odveo u smrt 149 putnika i članova posade. „Zašto se nije ubio sam???“, bila je reakcija većine ljudi nakon objavljivanja prvih rezultata istrage. Možda zato što se nije želio ubiti sam jer bi tako bio 'samo' jedan od 10.000 'običnih' smrtnika, koliko ih, prema zvaničnim podacima, godišnje izvrši samoubistvo u Njemačkoj. Ili je pak ovim činom želio poslati poruku i to na najstrašniji mogući način. Poruku koja najbolje svjedoči o njegovom očaju i evidentom psihičkom oboljenju. Mediji su odmah objavili, a poslije je i potvrđeno, da je bolovao od depresije. Višegodišnje. Skrivane.

No nije to bio tek pojedinačni slučaj, već je bio drastični slučaj koji bi nas morao podsjetiti da društvo čine pojedinci i da je briga o njihovom mentalnom zdravlju zadatak koji pripada tom istom društvu. Ono isto društvo koje osuđuje pokazivanje emocija, koje nagrađuje samo najjače i grubo odbacuje svaku slabost. Ono isto društvo koje je od ljudi napravilo pojedince koji trče za učinkom, uspjehom i zaboravljaju na svoje najbliže i koji su slijepi za znakove koji ukazuju na njihove probleme. Ono isto društvo koje sada, šokirano razmjerama nesreće ima samo jednog krivca.

Savršenstvo mašina

Njemački inženjeri su u svakoj konstrukciji (pa i učestvujući u izgradnji Airbusa) doveli skoro do savršenstva svaki tehnički detalj, nastojeći otkloniti svaku slabost. Da mašine ne bi zatajile. Ali ovo društvo kao da se opire naučiti da ljudi nisu mašine.

Bojim se da će se nakon ovog slučaja (zbog samog monstruoznog čina Andresa L.) dogoditi upravo suprotno od onoga što se dogodilo u javnosti nakon samoubistva Roberta Enkea. A to je da će oboljeli od depresije (ili od bilo kojeg drugog psihičkog problema) postati još više stigmatizirani i osuđeni na skrivanje vlastite bolesti i povlačenje. Jer ma koliko se psiholozi i psihijatri trudili ovih dana pojasniti da oboljeli od depresije ne čine ovakva djela (i da su u konkretnom slučaju morali postojati i drugi problemi), zbog krajnje neodgovornog izvještavanja pojedinih medija, u percepciji običnog čovjeka, a i onih koji se sada zalažu za nagle, nedovoljno promišljene promjene, poput zahtjeva za slabljenjem čuvanja medicinske tajne, ostaje 'krivac' depresija. Stoga postoji opravdani strah da će prema onima koji pate od depresije umjesto razumijevanja i podrške nastupiti strah i osuda.

Naravno onaj ko ne želi ne mora pokušati razumjeti kako neko dođe u situaciju da počini ono što je učinio Andreas L. No i pored toga ostaje činjenica da mi kao zajednica moramo neprestano činiti mnogo više da pokušamo spriječiti da u prvom redu ne zataje ljudi, a ne samo mašine. A čini se da upravo to ovih dana ili nismo u stanju ili odbijamo da razumijemo.

Preporuka redakcije