Yasga Young: „Ulična umjetnost je najviše demokratska“

„Muzej, koji ne treba postojati" – to je naziv muzeja za urbanu savremenu umjetnost, prvi izložbeni prostor za ovu vrstu umjetnosti u Njemačkoj. Otvoren je u Berlinu, sa zvijezdama urbane umjetničke scene.

Muzej je vrata otvorio 16/17. septembra u Schönebergu. Izloženi su radovi preko 130 „Urban Art" umjetnika, a među njima i radovi zvijezda ove umjetnosti, kao što su Shepard Fairey, „Herakut" i „1010". Otvorenje je bilo propraćeno uličnim festivalom sa jogom na otvorenom, sejt parkom i sa tzv. Community wall – koji se mogao oslikavati sprejem. No, nije li grafitima mjesto na zidovima? Trebaju li se oni izlagati u muzeju? Odgovore na ova pitanja daje Yasha Young, kustorica i pokretač mreže Urban Nation, koja od 2013. godine u Berlin poziva renominirane i umjetnike street arta u usponu, kako bi došli u Berlin te oslikavali zidne površine i izloge. 

DW: Muzej, koji ne treba postojati – to je slogan muzeja za savremenu urbanu umjetnost. Šta je svrha ovog muzeja i šta on uopšte može biti, kada je street artu mjesto upravo na ulici?

Yasha Young: Tako je, street art pripada ulici i tamo bi trebala i ostati. Zato i naziv muzeja „Muzej za uličnu umjetnost“, čak i ako ga često koristimo, nije sasvim tačan. Mi smo puno više od toga. Naš muzej je koncipiran tako da su interijer i eksterijer spojeni. Imamo jednu „pokretnu fasadu" na zidu. Znači, umjetnost koja tamo nastane, mož se skloniti, promijeniti i postaviti u enterijeru.

Od 2013. smo sa našom mrežom „urbana nacija" oslikali preko 148 zidova u Berlinu i u svijetu. Kada je u pitanju muzej, radi se samo o postojanosti, zato što ova velika svjetska umjetnost treba svoj dom. Stoga ovdje u muzeju nudimo arhivu, biblioteku i jednu izložbu koja se mijenja jednom godišnje.

No, i dalje ćemo raditi vani. Na primjer, nastavit ćemo sa serijom „projekat M", sa kojim pozivamo važne ljude scene da rade u eksterijeru. Počeli smo i sa projektom „artists in residence". Mi žemo ostati vjerni našem motu "sve nacije pod jednim krovom”, te ostvariti veze sa politikom, poljoprivredom, različitim zajednicama i sa susjedstvom. Bit ćemo kuća u kojoj se diskutuje i u kojoj je umjetnost samostalno sredstvo izražavanja.

Koje umjetnike prihvatate? Da li se djela posebno rade ili se uklanja cijeli zid kako bi se izložio, kao što je to slučaj kod engleske grupe street art umjetnika "Bansky”?

Samo dva-tri kultna djela su naprosto morala biti izložena jer su ključna za razvoj scene. Sva djela osim tih nastala su za potrebe muzeja. Radi se o umjetnicima koji u na ulici počeli, i na ulici još rade.

To je "ljepota” urbane savremene umjetnosti: ne mora se kretati u tradicionalnim okvirima savremene umjetnosti. Dakle, umjetnik ne mora biti akademski umjetnik, ne mora biti „maestro" prije nego što njegov rad dospije u galeriju. Umjetnici ovog žanra su slobodni, bilo da kao svoju platformu biraju zid, zgradu ili pak slikaju unutra, rade animacije, „urban gardening project" ili nešto drugo. Sve ide zajedno.

Kreirati street art rad za muzej – jesu li to neki odbijali, zato što nisu željeli izgledati neuvjerljivo?

Naravno, i to je potpuno uredu. No, reakcija na našu ideju o osnivanju muzeja je generalno bila pozitivna na sceni. U konačnici svaki umjetnik odlučuje želi li njegovo djelo biti dio muzejske postavke ili ne. Mi, osam kustosa, složili smo se u izboru 130 od 780 umjetnika i svi su odmah rekli da će učestvovati.

Sa prostorom oko muzeja pridobili smo dodatna 43 umjetnika. Radimo i performanse i mnogo više od toga. Vjerujem da se zajednica raduje ovom priznanju, kao i tome što će sada postojati čvorište, gdje mogu i dalje djelovati, kao u okviru programa „artists in residence".

Kada street art umjetnike muzej „počasti" integracijom u svoj prostor, ne javlja li se tu elitizam u okviru umjetnosti koja u svojoj suštini nije elitistička?

Uopšte ne! Volim kritiku, ali ljudi koji nam prebacuju, moraju se malo intenzivnije pozabaviti našim aktivnostima. Kod nas se ne odvaja elita od „ne-elite". Naprotiv! Naš pristup podrazumijeva integraciju, kroz socijalni rad i stavljanje na raspolaganje prostorija za ovakve projekte.

Sa našim programima za unaprjeđenje, mi ne podupiremo samo umjetnike, već i kustose, koji kod nas mogu učiti kako raditi taj posao. Street art je najviše demokratska i može se vidjeti svugdje na planeti. Zato želimo preuzeti odgovornost i sarađivati sa arhitektima, srednjim školama, stručnjacima za urbanističko planiranje, kako bismo ovu umjetničku formu i dalje promicali.

Street Art i živi od toga, da bude preslikana. Kako ova promjena funkcionira u muzejima?

Ima radova koji postoje već godinama, na primjer „Čovjek na mjesecu" u berlinskom naselju Kreuzberg. U SAD „Angry Giant" Sheparda Faireya još postoji i star je najmanje 12 godina. Kada neko želi preslikati neki grafit, to se ne može spriječiti. I to je uredu.

Ipak, unutar scene postoji poštovanje za prethodnike, ali i za mlade koji se žele profilirati. Jednom godišnje bit ćemo kustosi jednog velikog događaja. Između toga, radujemo se lijepim „otvorenim studijima" umjetnika koji kod nas rade i koji će se moći posjećivati.

Berlin sa ovim muzejem još više postaje simbol hipsterskog, otvorenog grada. Zar bi ovaj muzej za „street art“ mogao funkcionirati drugačije?

Ne, bit ću toliko slobodan da kažem da pravo mjesto za nas nije samo Berlin, nego i Schönenberg. Najbolji događaji uvijek su bili u ovom dijelu grada. Tu je radio David Bowie, Einstürzende Neubauten i Marlene Dietrich su ovdje živjeli, a ovdje su bili i  Klaus Kinski i Iggy Pop.

Intenzivno smo se bavili historijom i „nju smo proslijedili" umjetnicma. Schöneberg je bio prva platforma za lezbijke i gejeve. Nekad je ovdje bilo prvi gentlement club. I danas postoji to miješanje različitih kultura, s jedne strane je Kurfürstenstraße, s druge strane prostitucija na Potsdamer plazu i brojnim novim galerijama. Mislim da smo upravo tu gdje trebamo biti.