1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Vukovarske žene i njihove ratne patnje

Dan je sjećanja na žrtve Vukovara, prilika kad se prisjećamo onih koji su gotovo puna tri mjeseca odolijevali napadima, živjeli i umirali pod kišom granata. Dvije vukovarske žene su preživjele, a danas o tome pričaju.

Zarobljeni Hrvat u pratnji srpskih vojnika 1991.

Zarobljeni Hrvat u pratnji srpskih vojnika 1991.

40-godišnja Liljana Alvir proživjela je kalvariju Vukovara zajedno s mlađim, tada 19-godišnjim bratom. Prije nego je počeo napad na grad, roditelji su im se morali vratiti na rad u Berlin te su ih zvali da čim prije krenu za njima. Ali Ljiljana i brat nisu željeli napustiti dom, brat joj se štoviše priključio obrani grada. „Roditeljima sam lagala kad su tražili brata, govorila sam im - bio je cijelu noć na straži, spava, umoran je – uglavnom, davala sam im lažnu sliku o onom što se događa u Vukovaru, a istina je bila da moj brat kod kuće nije prespavao niti jednu noć“, prisjeća se Ljiljana Alvir.

Porušena kuća

Puno toga je ratom uništeno u Vukovaru

Kad je na grad počelo padati na stotine granata dnevno, Ljiljana je zajedno sa 17 susjeda sve češće živjela u podrumu. Kad bi se oko šest sati ujutro mijenjali vojnici na srpskim položajima, Vukovarci bi izlazili iz podruma u potragu za vodom i namirnicama. „Naravno da sam se bojala, ali u takvoj situaciji svjesna sam da sam živa, da mi se ništa nije dogodilo. Strah je bio velik za druge ljude, za mog brata, dečka, bratića, za koje nisam znala jesu li živi ili ne. Kad se čuje pucnjava, tenkovi, jauci – ne znam je li u tom trenutku život izgubio moj brat, susjed …“

Pad grada Ljiljana je dočekala u vinskom podrumu u središtu grada. Sa susjedima je krenula prema Sajmištu. „Morala sam prekoračiti preko leša, mrtvog tijela gdje se vidjelo da je nekoliko trenutaka prije toga ta osoba ubijena, muškarac nekih 45, 50 godina. I dan danas se sjećam njegova lica.“

Žene bile podrška i snaga, ali i teret

Ljiljana Alvir danas živi u Samoboru i sudjeluje u životu udruge „Vukovarske majke“. Ne raspolaže podacima koji bi rekli koliko je žena stradalo u opsadi Vukovara i nakon nje, ali uvjerava da je broj zaista velik. Sjeća se da je jedna žena, tada u visokoj trudnoći, ubijena zajedno s ostalim ranjenicima i pacijentima iz vukovarske bolnice. „Žene su bile te koje su brinule, prale, kuhale, molile, strepile – onako kako to žene u životu rade. S jedne strane smo im bile podrška i snaga, ali i teret. Moj brat i ostali, koji su bili na Sajmištu, nadljudskim naporima su se borili. Noć kad je moj brat ranjen, ranjena su četvorica, a četvorica poginula. Nisu se smjeli povlačiti jer su iza sebe imali civile, među njima i žene. Ako se povuku, puste jednu ulicu, nekog od nas će ubiti, ući će u podrum i bacit će bombu, što su i radili.“

Ljiljana je nakon okupacije grada odvedena u logor u Srbiju. „Vidjela sam iza sebe Vukovar kao kostur. Od krovova su se vidjele samo grede, dim, paljevina. Imala sam osjećaj kao da je to oproštaj s gradom i da povratka više nema.“ Kaže da su na putu kroz Srbiju ljudi izlazili na ulice, vrijeđali ih i bacali kamenje. Ali, posrećilo joj se. Ubrzo je razmijenjena, zajedno sa 22 autobusa vukovarskih civila. Međutim, njen brat nije imao te sreće. Ljiljana još uvijek traga za njegovim posmrtnim ostacima. Koliko zna, brat joj se pokušao probiti iz grada. Nestao je negdje na putu prema Vinkovcima gdje je bio teško ranjen i zarobljen. Njegov prijatelj, koji je te noći bio s njim i koji je preživio zarobljeništvo, čuo je samo nekoliko rafala. Uvjeren je da su meci bili namijenjeni Ljiljaninom bratu.

Majka nad grobom sina

Ova majka plače nad grobom svoga sina, ali Ljubica još nije pronašla posmrtne ostatke svoga brata

Kalvarija nakon kalvarije

62-godišnja Ljubica, po nacionalnosti Srpkinja, rat je provela u Borovom Naselju. Sin joj je u to vrijeme bio u Sarajevu, a kćer u Beogradu. Kad je krenula opsada Vukovara, život se iz stana preselio u podrum. „Netko je imao da preživi, netko nije. Mi smo imali, ali kad smo izašli iz tih nesretnih podruma, ljudi su ljubili kruh jer ga dugo nisu vidjeli. Neki su bili nesretni što nemaju cigarete, neki što nemaju vode …“, prisjeća se Ljubica.

Priča da su ženi u njenoj zgradi geleri sasjekli noge. „U stanu sam našla geler pored štednjaka, a prije toga sam izašla pet minuta napolje. Drugi put je kroz vrata proletio metak.“ Kaže da su na sreću svi njeni iz rata izašli živi i zdravi, ali i da, iako su ljudi preživjeli rat, danas im teško pada neimaština i besposlica. Kako bi preživjela, u Švicarskoj je „na crno“ čuvala djecu, dok danas služi dvoje starih i nepokretnih.

Vukovar most 2006.

Mnoge danas muči neimaština i besposlica

„Kod nas su primanja od svih tih penzionera do dvije tisuće kuna. Kad idem pored kontejnera i gledam one žene i ljude kako vade one flaše, to je da čovjek plače. Režije su velike, primanja su mala.“ Politiku prati, ali ju, kaže, nervira., a još više ju smeta podjele na srpsko i hrvatsko, koje i danas cijepaju grad. „Unuk mi je treći razred. Ide u srpsku školu, njegovi prijatelji u hrvatsku. Zajedno se igraju, dolaze jedni drugima; vrtić je podijeljen, škola je podijeljena. Strašno je to“, kaže Ljubica.

Autor: Goran Prokopec

Odgovorna urednica: Marina Martinović