1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Komentar

Vukovar: Život ili privid?

Dok Hrvatska nepovratno klizi prema postupku prekomjernog deficita, zemlja je usijana raspravama o uvođenju dvojezičnosti u Vukovaru. Istovremeno u gradu nitko nije sretan. Zajedno, ali odvojeno, žive Hrvati i Srbi.

Malo koga u Hrvatskoj ime grada Vukovara ostavlja ravnodušnim. U njemu su sublimirana sva stradanja i okrutnost rata, uništenih međunacionalnih i dobrosusjedskih odnosa i desetljeća traganja za mrtvim i nestalim hrvatskim civilima i vojnicima. Grad je to koji se doslovno bori za zrak, u kojem nikome nije ugodno. Ni Hrvatima povratnicima obilježenim ratnim strahotama, ni Srbima kojima se, unatoč javno promicanoj pojedinačnoj odgovornosti, ipak prešutno na teret stavlja kolektivna krivnja za ratne zločine. Situaciju je otežalo uvođenje dvojezičnosti i natpisa na ćirilici, čemu su se, očekivano, usprotivili tamošnji Hrvati, dok su strasti do krajnjih granica razbuktale desne političke struje koje otvoreno pozivaju na rušenje lijevo-liberalne vladajuće koalicije.

Vukovar Kroatien Kneipe

Nezaposleni slobodno vrijeme provode po kafanama

Nikad ne znaš tko te sluša u Njemačkoj

U Vukovar smo stigli nešto prije deset sati. Na središnjem trgu susrećemo tek trojicu vremešnih muškaraca koji raspravljaju o politici. S radoznalošću nas pozdravljaju. Ovdje, vidjeli smo kasnije, nije rijetkost da vas domaćini srdačno pozdrave na cesti. Naizgled, riječ je o idiličnom gradu u kojem biste odmah poželjeli živjeti. Nema stravičnih scena koje pamtimo iz ratnih reportaža. Tek tu i tamo strši pokoja ruševina između živopisno obojanih fasada obnovljenih baroknih građevina. Ni vulgarnih nacionalističkih grafita kakvih je pun Zagreb, u Vukovaru nema. Grad je, izgledom, pitom i umiven.

Vrlo brzo smo pronašli središnji niz kafića, od kojih je, po svoj prilici među mlađim stanovništvom najpopularniji 032. Primjećujemo na terasi malu igraonicu za djecu, znak da se život u grad ipak vraća. Iz susjedne Male kavane sviraju novokomponirani bećarci, muškarac na vratima glasno pjeva. Razgovaramo od čega se u Vukovaru danas živi. „Od mirovina“, odgovara muškarac sa susjednog stola i objašnjava nam kratko da grad nema industrije i da svi žive od mirovina i raznih socijalnih primanja. I od toga „kako se tko snađe“.

Vukovar Kroatien Sozialamt

Ćirilica na kućnom broju 13

Kafići su u 10:30 već poprilično puni. Odlučili smo uređenom šetnicom proći uz Dunav kako bismo porazgovarali s lokalcima. „Ćao, ćao“, pozdravlja nas nasmijani mlađi muškarac odjeven u crno dok snimamo brodove na rijeci koja odvaja, a ne spaja, Hrvatsku od Srbije. Na glavi mu crna beretka s hrvatskim grbom. „Sori, stari, imaš cigaru“, pita u prolazu. „Ne pušim“, odgovaram.

„Lijepa zgrada, ali zapuštena“, dobacuje nam sredovječni muškarac pokazujući objekt koji je, najvjerojatnije, nekad bio hotel. „Dečki, vi ste sigurno iz Zagreba. I ja sam živio u Zagrebu u progonstvu pa sam se vratio“, nastavlja. Pitamo ga bi li pristao na razgovor za Deutsche Welle. Kaže bi, ali mijenja mišljenje po vađenju diktafona. „Ipak, bolje je ne. Nikad ne znaš tko to i u Njemačkoj sluša“, objašnjava. Ni s drugim sugovornikom nismo imali sreće. Nakon što smo mu postavili, priznajemo i sami, ne baš previše pristojno pitanje o nacionalnoj pripadnosti, razgovor staje. „Srbin“, uzvraća nakon kratkog odmjeravanja. Pitamo ga što se dogodilo Vukovaru. „Političari“, kaže, okreće nam leđa i odlazi na biciklu.

Sitni interesi u gradu bez budućnosti?

„Kako naći te ploče na ćirilici“, tražimo pomoć policajca ispred Centra za socijalnu skrb. „Lako! Tamo gdje vidite policajca, tamo je i ploča, a jedna je baš ovdje. Ali ova je zlatna pa baca odsjaj, možda će vam bolje ispasti na fotografiji crna ploča kakvu možete naći 200 metara dalje“, upućuje nas dobrohotno.

„Ne mrzimo Srbe“, prve su riječi koje nam izgovara pedesetogodišnji Jakov. Objašnjava, najveći problem Vukovara je taj što nema posla i što svi mladi, pa i njegova djeca, odlaze iz grada. „Razočaranje i depresija. Moj prijatelj Zlatko je u mirovini pa ima sigurna primanja i navlači nekako kraj s krajem. Ja više ne radim, nego što radim“, žali nam se. Kaže, Vukovarci, nakon svega proživljenog, trpe veliko omalovažavanje. „Ćirilicu doživljavam kao sprdanje s narodom i provokaciju“, objašnjava nam i potvrđuje da u Vukovaru postoji segregacija. „Točno je da postoje hrvatski i srpski kafići. I škole su podijeljene“, dodaje spomenuti prijatelj Zlatko, nekadašnji hrvatski vojnik. Za sve okrivljuje političare, ali i povijest. „Ne znam koja će generacija živjeti u pravom suživotu. Bio sam u ratu i teško nam je gledati to sve. Još tražimo svoje mrtve, a sve se pretvorilo u sitne interese. Svaka stranka gleda sebe pogotovo kroz razne koalicije“, misli Zlatko. „Srpske stranke potežu ćirilicu samo kada svojem narodu žele pokazati da nešto rade.“ Jakov dodaje da su u Zagrebu svi upućeni u život u ratnim područjima, ali nemaju osjećaj za njega. „Nisam ostao do kraja rata u Vukovaru, ali se divim onima koji jesu. Napadnuti smo. U Vukovaru prije rata nije bilo nacionalističke atmosfere, niti smo tako odgajani. Svi smo bili jedna cjelina. Ali smo doživjeli mržnju“, prisjeća se ratnih godina.

Vukovar Kroatien Wasserturm

Simbol razaranja u Vukovaru

„Meni je sada dobro i psihički se dobro osjećam“, nastavlja umirovljeni Zlatko. „Najteže mi je bilo kad sam odlazio i okrenuo se za gradom u plamenu. Srce me je dovuklo natrag. Nije problem obnoviti ciglu, ali ljude ne možeš obnoviti. A političari nam stavljaju sol na ranu.“ Obojica tvrde da Srbima u vukovaru ćirilica nije značila ništa ni prije rata, kao ni danas. „Ne znam kako će im to pomoći. Ljudima je potreban posao, a ne ćirilica. Ovdje je borba za preživljavanje i hranu, a ćirilica im je zadnja stvar. To je jeftini trik političara s obje strane“, priča Zlatko. Za, kako kaže, sitne provokacije koje se događaju po Vukovaru, ipak krivi Srbe, ali i Hrvate koji dolaze iz drugih gradova.

Inkubator mržnje

„Ovdje se uzgaja mržnja! Kako će mladi naraštaji živjeti ovdje?“, uzbuđeno nam govori Srpkinja Radmila koju smo zaustavili tijekom poslijepodne šetnje, a koja nam poslije dužeg razmišljanja ipak odaje svoje ime. Kaže, studirala je 2 godine u Beogradu, a potom je 42 godine živjela u Francuskoj. Vukovaru se uvijek vraća. „Nekad je život bio jako lijep. Svi smo se voljeli. Vi kažete da je ovdje sve mirno i pitomo, ali ja mislim da je u ljude ušao teški strah i zato se svi boje razgovarati s vama. Sada kada dođem u Francusku, dišem. Ovdje nemamo ravnopravnost i slobodu koju smo imali. Ovdje Srbi moraju šutjeti jer se boje osvete. Ljudi se boje jedni drugih. Susjedi ne pričaju jedni s drugima. Zatvaraju se u svoje kuće. Ima li tu života? Mora li tako? Za koga se gradi ovaj grad, ako ljudi ne mogu biti slobodni?“ Ipak, i ona ne zaobilazi katastrofalnu gospodarsku situaciju i nedostatak radnih mjesta koji potenciraju netrpeljivost među narodima. „Moj muž kad dođe umoran s posla, nema vremena za razmišljanje o ovim stvarima“, dobacuje mlađa žena s djetetom koja nam se odbija predstaviti, ali pretpostavljamo da je Radmilina kćerka. „Ma, vjerujte mi, nikome nije stalo do te ćirilice. I ja moram dobro razmisliti kako se što piše na ćirilici, iako sam ju učila u školi. Dajte nam mira, slobode i ravnopravnosti“, zaključuje Radmila.

Vukovar Kroatien Denkmal

Od Srbije Vukovar dijeli rijeka

Hrvati kažu, ćirilica za sada nije opcija i nije u interesu suživota. „Očekujem da hrvatski političari sjednu sa srpskima i da smire tenzije. Srbi sad moraju biti glas razuma i reći da nije vrijeme za ćirilicu dok se ne nađu nestali Hrvati. Neke stvari nisu do kraju završene. Bliska povijest nije riješena. Meni osobno ćirilica ne smeta. Apsurd je što na tim ustanovama imamo dvojezične natpise i ćirilicu, a djeca nam idu u različite škole i mi idemo u zasebne kafiće. Onda neka naprave i odvojene ustanove sa različitim pločama, a ne da samo tu budemo „kao“ jedinstveni i ravnopravni. Ako smo već do toga došli, da živimo odvojeno“, poručuje umirovljenik Zlatko nezadovoljan činjenicom da se političari poigravaju emocijama „malog“ čovjeka.

Iz Vukovara smo krenuli put Zagreba u kasnim poslijepodnevnim satima. Prepoznajemo muškarce koje smo jutros vidjeli u Maloj kavani. Prešli su u susjedni kafić 032. Ali sada ih snima druga novinarska ekipa kojih u Vukovaru ovih dana ne manjka.

Autor: Siniša Bogdanić

Odg. urednica: Jasmina Rose