Vučić ne želi da vlada sam

Nakon osvajanja skoro 50 odsto glasova potpuno je jasno – naprednjaci (Srpska napredna stranka) mogu da vladaju sami, ali uz apsolutnu vlast ide i apsolutna odgovornost. Više ne može biti izgovora da je za sve kriva neka prošla vlast ili da koalicioni partner koči toliko najavljivane reforme. Situacija velike vlasti i male opozicije može biti loša za Srbiju ukoliko se na kritiku vlasti bude reagovalo onako kako se to radilo devedesetih godina sa opozicijom, upozorava za DW politikolog Jovan Komšić. „Nekih naznaka toga je bilo i tokom predizborne kampanje, ali se nadam da ta tenzija neće biti pravilo politike u Srbiji i da će takvo sukobljavanje vlasti i opozicije ostati iza nas“, kaže Komšić. On kaže da je značajna poruka budućeg premijera Aleksandra Vučića da će razgovarati sa svima koji su spremni da na proevropskoj platformi idu u reforme. „Naprednjaci najvjerovatnije neće sami vladati iako sami imaju komotnu većinu“, ocjenjuje Komšić.

To mišljenje dijeli i politički analitičar Branko Radun. „Aleksandar Vučić je svjestan tankih kadrovskih potencijala“, kaže Radun za DW. „Stoga se može očekivati da će SNS ipak pokušati da u toj vladi ima još nekoga i da neće ići na uhodanu varijantu – da imate onoliko poslanika koliko vam je dovoljno da vladate. Bitna razlika je sada u tome što naprednjacima niko nije potreban za formiranje vlade i to praktično znači da njih niko ne može da ucjenjuje u pregovorima“, dodaje Radun. Drugim riječima, ako liste oko socijalista (SPS) ili Borisa Tadića (NDS) budu htjele da participiraju u vlasti – moraće da prihvate ono što im se nudi.

Radun smatra da koncentracija velike političke moći u rukama jedne stranke ne bi trebalo nikoga posebno da zabrinjava. „Mislim da je mnogo opasnija situacija kada imate mnogo malih igrača, pa onda imamo situaciju koju smo imali od 2000. godine, da se odgovornost stalno prebacuje na nekog drugog. Na taj način ćemo sada imati i manji uticaj nekih vanstranačkih faktora na vlast u Srbiji“, zaključuje Radun.

Pad političkih veterana

Kako su u parlament ušle svega četiri veće političke grupacije, jedna od posljedica ovih izbora je i ukrupnjavanje političke scene. Najveće iznenađenje proteklih izbora je činjenica da cenzus nisu prešle Liberalno-demokratska partija, Ujedinjeni regioni Srbije i Demokratska stranka Srbije. Za neke od njih to može značiti i kraj političkog djelovanja, a lider URS Mlađan Dinkić je nakon vijesti o neulasku u parlament najavio da će se povući iz politike i iz stranke. „Kao simbol DOS-ovske vladavine u ekonomskoj sferi, mislim da je Dinkić nakon ovoga otišao u stranačko-političku istoriju“, ocjenjuje Jovan Komšić. Sa druge strane, Komšić primjećuje da je LDP funkcionisao na suženom prostoru jer je zalaganje za Evropu postalo okosnica programa svih velikih političkih stranaka. „Nisam siguran ni da će se ta stranka održati na političkoj sceni Srbije“, kaže ovaj analitičar.

Komšić dodaje da pad DSS ispod cenzusa može značiti da će glasove protiv EU i za bližu saradnju sa Rusijom početi da skupljaju politički akteri koji su daleko opasniji nego što je to DSS. Branko Radun ističe da neulazak DSS u parlament nikako ne znači da su u Srbiji nestale ideje protiv NATO, protiv Evropske unije ili za snažnije vezivanje za Rusiju. Na prvi pogled, ti glasovi se nisu artikulisali na izborima, ali to samo znači da te stranke prije svega nisu uspjele da se zajednički organizuju, i da samo te ideje nisu dovoljne za jedan politički program. „Ukoliko biste sada raspisali referendum o ulasku Srbije u NATO vidjeli biste da je većina građana protiv toga. To donekle važi i za odnos prema EU. U Srbiji svakako bar polovina ljudi su evroskeptici ili imaju snažna osjećanja za povezivanje sa Rusijom ili su protiv NATO. Međutim, ta pitanja nisu bila tema ovih izbora i stoga se ne može sve posmatrati samo kroz prizmu stranačkih uspjeha ili neuspjeha“, ocjenjuje Radun.

Autor: Ivica Petrović

Odgovorni urednik: Svetozar Savić