1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Vrbas, zelena rijeka života

Nekada je ribolov na Vrbasu bio razonoda, danas je često sušta potreba. O tužnim i nesretnim slučajevima kojima je rijeka važan izvor prehrane, svjedoče tri vrbaska veterana - Miro, Sejo i Eki.

default

Ljepotama Vrbasa Eki se divi već pola životnoga vijeka, i na njemu je, kaže, napravio „zavidnu ribarsku karijeru“. Danas je Eki penzioner i u lovu nešto sporiji, ali su sjećanja na velike uspjehe iz mladosti, još uvijek živa i vatrena. „I ja sam ti taj dan, sjećam se bila je subota, uhvatio petnaest kila mrene. Pet komada po tri kile. Pet komada, na skakavca. I bio je jedan Irfan sa mnom nešto dalje, moj mali ode da ga zovne, da i on dođe na tom mjestu pecati – on ni jedne jedine nije uhvatio. I ja mu na kraju dadnem jednu, kažem evo ti, evo ti, ribaru, kad ne znaš uhvatiti ribu. On je od muke štap htio slomiti i svu opremu baciti“, priča Eki, zabacuje mamac i smješta se u širokoj zelenoj ležaljci. Ova „klasična ribarska“ reklo bi se, potiče iz vremena kada je Eki bio mlad, onda, kada je, kako kaže, i država u kojoj je tada živio, bila sređena.

Danas su i jedno i drugo samo pusta sjećanja, jer ni država ni ribolov nisu ono što su nekad bili. Nekada je ribolov bio sport i razonoda, a danas je sušta potreba. Barem među onim ribarima koje Eki i njegov dugogodišnji prijatelj Sejo, susreću na obalama Vrbasa. „Ma kakav sport, kakve priče“, kaže Sejo „80 odsto ljudi danas u ribu ide da ima šta jesti. Da donese kući mesa. Ljudi nemaju posla, imaju vremena i šta će onda nego na rijeku, rijeka ih hrani.“

Niske penzije

Jutarnja magla se odavno digla, sa vrha Šehitluka naziru se prvi zraci sunca, a ispod jedne vrbe, čiji grane dodiruju površinu vode smjestio se i Miro. Još jedan od onih koji za pecanje vremena imaju više nego dovoljno. „Ma to nam je sve, penzionerski odmor i duševna rekreacija. Često sam tu, skoro svaki dan, šta ćeš, malo da se ubije vrijeme, malo da se možda nešto i uhvati. Radio sam četrdeset godina u Čajevcu. Četrdeset godina. A znate šta, da sam čini mi se u Tanzaniji radio samo deset godina - imao bi veću penziju“, kaže Miro, pomalo ljutito.

Fluss Vrbas Bosnien Flash-Galerie

Rijeka je mnogima izvor hrane

Nešto kasnije, kada sunce bude u zenitu i kada riba „prestane da radi“, Eki, Miro i Sejo će se smjestiti u hlad, gdje će uz kafu „iz termoske“ ispričati kako je na rijeci puno onih kojima je ulov doista važan. I kako ih posebno pogađa sudbina jednog „dobrog i poštenog“ mladića iz njihovog komšiluka. „Ma ružno je to i pričati, ali vidjeli smo ga nekoliko puta kako nosi ribu u pekaru. I jednom smo tražili da nam on proda tu ribu, da je mi bacimo na roštilj, a on kaže ne mogu, moram ribu nositi u pekaru. Ali on iz pekare onda dobije kifle, kruh, bureke, sirnice, i onda to nosi kući. To je ta tužna strana te priče. Sportski ribolov nije svugdje sportski ribolov. Kod nas trenutno ovdje to više nije sportski ribolov. To je nužda i muka, jer ljudi idu na rijeku iz prijeke potrebe, jer im je izvor hrane. To je tužno, ali eto, to su nam napravili od zemlje i naroda“, kaže Sejo.

Sjećanja

U „onoj državi“ takvo što se vrijednom i poštenom čovjeku nije moglo desiti, slažu se vrbaski veterani, ali su od one države ostala još samo sjećanja. Kako na uređeniju zemlju, tako i na vedrije ribarske dane. One dane, kada su iz Vrbasa „vadili“ i po petnaest kila dnevno, što, razumije se, „ni slučajno“ nije „klasična ribarska“. „Ma kad ti kažem, petnaest kila ribe“, galami sada već Eki prisjećajući se ponovo jednog od svojih podviga „žena i djeca to kad su vidjeli sve se hvataju za glavu. Bože, kažu, šta je ovo! To je puna banja ribe, puna do vrha, ma to su ti, bolani, komadi bili k`o janjci“, kaže Eki ali sada ga i samog hvata smijeh. „Dobro“, kaže Eki i ponovo nabacuje onaj šeretski osmjeh „možda i nisu bile baš tolike, ali sam se morao svezati za drvo dok sam ih izvlačio.“

Autor: Emir Numanović

Odg. Belma Fazlagić-Šestić