1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Vratila se Jadranka-san

Skoro 22 godine provela je kantautorica Jadranka Stojaković u Japanu gdje je, proučavajući japanske drvoreze, naučila još mnogo toga o ovoj zemlji i njenom narodu. Prošle godine, vratila se u BiH.

Jadranka Stojaković

Jadranka Stojaković nakon dvije decenije ponovo u BiH

„Nisam ja ni znala da ću ostaviti svoj dotadašnji život. Imala sam neku volju i želju da još nešto napravim u životu i da pokušam na nekom terenu gdje me niko ne poznaje i ne zna ništa o meni, tako da je to bio veliki izazov“, kaže Jadranka Stojaković o svom odlasku u Japan i poziva me da vidim kako izgleda njena terapija tog dana u banji Slatina kod Banjaluke. Dok vješto mota invalidskim kolicima, vedro sugeriše da je fotografišem i u tom „agregatnom stanju“ i napominje da nema zabranjenih tema o njenom životu. Sve može da podijeli s ljudima koji su pratili nju i njenu muziku kroz sve ove godine.

Jadranka Stojaković u kolicima

Htjela fotografiju i u kolicima

Dok skida čarape i stopala uranja u toplu, ljekovitu vodu, nastavlja da priča o tom izazovu koji se zvao - Japan. „Znala sam da ću nešto novo naučiti, nešto što ne bih mogla u svojoj sredini, a meni je bilo stalo i do tehnike i do likovnog izraza koji bih tamo pronašla, budući da sam ipak, završila likovnu Akademiju. Oduvijek sam se zanimala za japanski drvorez, onaj tradicionalni“, kaže Jadranka.

Kad život sam okrene stranicu

„I dogodilo se da je jedan japanski novinar na Olimpijskim igrama u Sarajevu, dakle 1984. godine, na Skenderiji, gdje su se svako veče dodjeljivale medalje skijašima, primijetio da ja pjevam tu na platou. I taj novinar je sa jednom mojom pločom otišao u Japan, tamo je pokazao nekim prijateljima, a zatim su se oni raspitivali kako da dođu do mene, ili kako da me pozovu na neki internacionalni festival“, kaže kantautorica i dodaje da je uskoro, na poziv iz Japana, gostovala dva puta po 15 dana u Zemlji izlazećeg sunca, a zatim je četiri godine kasnije potpisala ugovor sa japanskom producentskom kućom. Vrata jednog novog muzičkog tržišta bila su odškrinuta. „Moja mama je bila zaljubljena u Toširo Mifunea, glumca koji je igrao u Kurosavinim filmovima 'Rašomon', 'Sedam samuraja', 'Krvavi prijesto' , 'Jodžimbo' i drugim. Takođe, ona mi je 'poturila pod nos' knjigu Vladimira Devidea o japanskoj kulturi, pa kad se tome doda još i moj interes za drvorez, moglo bi se reći da sam bila spremna za Japan“, kaže Jadranka.

„Japan, što ne bih probala i to?“

Ponovo smo u „maloj sobi tri sa tri“, gdje Jadranka ima nešto što veoma podsjeća na muzički studio. Tu je mikrofon, gitara, sintisajzer, njeni CD-ovi, među njima i posljednji „Daleko“, koji je nedavno promovirala u Zagrebu. Pitam je sa kakvim je predrasudama otišla u Japan te 1988. godine.

U improviziranom studiju

U improviziranom studiju

„Jesam, otišla sam sa predrasudama. Govorili su mi neki ljudi da smo mi po mentalnom, psihološkom sklopu sasvim drugačiji i da će mi biti teško da se naviknem. Mi obećavamo, takav smo narod, a oni ništa ne obećavaju jer u startu žele sve provjeriti. Kad provjere ima li nešto odjeka kod publike, ili nema, tek onda donose odluku o potpisivanju ugovora sa izvođačem. Oni su zatvoreni ljudi, ili prilično zatvoreni ljudi“, kaže Jadranka. „Sada, iz ove perspektive, misliš li da je bolje biti otvoren ili zatvoren čovjek?“ - pitam.

„Pa, ako ćemo iskreno, mi smo oni koji pretjeruju u otvorenosti, a oni su oni koji pretjeruju u zatvorenosti. Znači, neka sredina, zlatna sredina bi dobro došla. Predivno bi bilo da Istok i Zapad razmijene ta iskustva koja su toliko važna za dobrobit čovječanstva“, zaključuje kantautorica.

Kad riba pliva u supi

Odmah nakon dolaska u Japan, Jadranka se bacila na upoznavanje sa zemljom i ljudima i bila u stalnoj potrazi za japanskim drvorezom. Ali, bilo je uživanja i u...

„... u hrani, svakako! Svi su se oko mene iznenadili, a i ja sama, da sam mogla odmah da probam tu svježu ribu, sushi i sashimi. Naučila sam i da ih spremam, ali šta mi to vrijedi sad? Najegzotičnije gastronomsko iskustvo koje sam ponijela iz Japana su te ribice koje se žive jedu, ili tačnije – piju! To su ribice dužine oko jednog centimetra koje plivaju u čaši, u nekom njihovom specifičnom octu. Riječ je o supi koja dođe kao predjelo. I onda, te ribice moraš popiti zajedno sa tekućinom u kojoj plivaju. To jeste bio malo horor trenutak za mene, ali sam zatvorila oči i progutala tekućinu, sve sa ribicama. Nije me ništa golicalo, ništa nisam osjetila. Ne znam kako je njima bilo, ali ja ću ovo iskustvo pamtiti do kraja života“, kaže Jadranka i dodaje da je ne samo japanska kuhinja, nego i cjelokupna japanska kultura za nju bila fascinirajuća. Otkrila je i zašto je bila opčinjena japanskim drvorezom.

Kreacije sušija

Uprkos predrasudama jela sirovu ribu

„Uz sve moje muzičke obaveze koje sam imala prema ugovoru, odmah sam uletjela i u istraživanje drvoreza. To se više ne može izvesti, jer više ne postoje ni takve boje“, kaže Jadranka i dodaje da ovi drvorezi (japanski Ukiyo-e), najčešće prikazuju sunce koje zalazi, pa tako ispada da je Japan zemlja zalazećeg, a ne izlazećeg sunca.

Na sljedećoj stranici: Pjesme s dušom