Više solidarnosti molim!

Danas ova tradicija puni 126 godine. Tradicija koja je raširena na mnoge zemlje: prvi dan u maju pripada radnicima i svima onim koji žive od svog rada. 14. jula 1889. godine je na Kongresu II Internacionale u Parizu dogovoreno da jednog određenog dana u godini radnici izađu na ulice i zatraže osmosatno radno vrijeme. Pošto je Američki radnički savjet već donio odluku da se takav skup održi 1. maja 1890, onda je kao datum i ostao 1. Maj.

Od tada je 1. Maj dan radničkog pokreta koji je veoma brzo izgubio svoju nepokvarenost: u Njemačkoj su upravo Nacionalsocijalisti 1. Maj proglasili zakonskim praznikom i iskoristili ga za masovne mitinge i propagandu u svoju korist dok su sindikalci završavali u zatvorima i koncentracionim logorima. I zemlje bivšeg istočnog bloka su iskvarile Praznik rada: on im je služio za parade sa koračnicama, tenkovima i raketama dok su sindikati postali tek privjesak državi ili stranci.

Vrijeme za više solidarnosti

A danas? Njemački savez sindikata je povodom 1. Maja izdao saopštenje pod sloganom „Vrijeme za više solidarnosti“. Slogan koji odgovara vremenu. Naime, Njemačka se nalazi pred velikim zadacima: stotine hiljada ljudi je u Evropu pobjeglo od rata i terora. Većina izbjeglica želi u Njemačku. Međutim, tu često nailaze na mržu i netrpeljivost prema strancima.

Njemački sindikati se žele boriti protiv toga. Oni pozivaju da se izađe na ulice i demonstrira za integraciju izbjeglica u društvo i tržište rada kao i za slobodno, otvoreno, solidarno i demokratsko društvo. „Izbjeglice i domicilno stanovništvo ne smiju biti jedni protiv drugih“, navodi se u saopštenju Njemačkog saveza sindikata izdatom povodom 1. Maja. Zbog toga njihov zahtjev glasi: nema izuzetka kada je riječ o minimalcu i nema opadanja standarda radne sigurnosti“.

Nezasluženo izgubljeni značaj

Međutim, ove zahtjeve sve više zastupa samo manjina članova. U sindikatima je kao u crkvi i sportskim udruženjima: članovi odlaze, nedostaje podmladak, a žene su nedovoljno zastupljene. 1990. godine, kada se raspao tadašnji istočnonjemački „Slobodni njemački savez sindikata“ (FDGB), a njegovi članovi pridružili DGB (Njemački savez sindikata), krovna organizacija njemačkih sindikata je brojala 11 miliona članova. 2001. godije je bilo 7,1 miliona članova, a prošle godine je taj broj iznosio 6,1 miliona.

Pitanje: da li znate kako se zove predsjednik DGB-a? Vjerovatno ne, ili se ne možete sjetiti odmah. Nekada je to bilo drugačije i zaista je tragično da sindikati u javnoj svijesti sve više gube na značaju. Doduše, oni su u posljednjoj deceniji i po mnogo doprinijeli da Njemačka od evropskog bolesnika postane lokomotiva jednog cijelog kontinenta.

Malo cijenjeni

Ona su značajno pomogla da se u kriznim godinama porast broja nezaposlenih održi u određenim okvirima. Sindikati su se borili za smanjenje radnog vremena i konjukturni program. Godinama su svoje zahtjeve za većim platama žrtvovali radi očuvanja radnih mjesta. Sindikati za svoj angažman skoro da nisu dobili nikakvu nagradu.

A danas? Solidarnost sindikata je u protekloj dekadi doprinio tome što je Njemačka danas magnet za one koji traže zaštitu. Ljudi bježe od ratova i vjerskih ili rasnih progona. Zbog toga Njemačka ima odgovornost kod prihvata izbjeglica, odgovornost za pravedne i brze procese u donošenju odluka o zahtjevima za azil, kao i odgovornost za integraciju izbjeglica.

„Vrijeme za više solidarnosti“ je odgovarajući slogan za 1. Maj. Sindikati žele stati pred izazove izbjegličke politike, zahtjevaju da se širom zemlje nude kursevi njemačkog jezika i integracije, obrazovanja i doobrazovanja, kao i podršku općinama koje se bore za integraciju. Sindikati veliki značaj pridaju tome da izbjeglička politika se ne smije zloupotrijebiti radi partijsko-političkih prepucavanja. Samo ostaje nada da će se angažman sindikata shvatiti ozbiljno i da će biti više cijenjen nego što je to bio slučaj u proteklim goidnama. Oni su to svakako zaslužili.