1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Viva Verdi? Da, ali ne bez Wagnera!

U Italiji je započela nova glazbena sezona u kojoj dvije obljetnice igraju posebnu ulogu. 200 godina od rođenja Wagnera i Verdija. Već sada se primjećuju napetosti - baš kao i nekoć kada su ova dvojca još bila živa.

Iako se na prvi pogled čini kako je Italija jedva dočekala 200. obljetnicu rođenja velikog glazbenika, očigledno postoje i oni koji ovu godinu nisu spremni posvetiti samo Verdiju. Usprkos pripremama koje su započele još prošle godine i usprkos činjenici da je upravo Giuseppe Verdi jedan od najomiljenijih i najpopularnijih kompozitora na svijetu uopće, svečanosti u njegovoj domovini ipak neće biti posvećene samo njemu. Baš kao i nekoć, tako i danas: Verdi prvo mjesto mora ponovno dijeliti ni manje ni više nego upravo s Richardom Wagnerom, Nijemcem kojeg talijanski majstor za života nikako nije simpatizirao.

Giuseppe Verdi nije bio ljubitelj Wagnerovih djela

Giuseppe Verdi nije bio ljubitelj Wagnerovih djela

„Pljuska talijanskoj umjetnosti!“ naslov je teksta objavljenog ovih dana u talijanskim novinama Corriere della Sera. Autor u tekstu dalje navodi kako je odluka poznate operne kuće Scala u Milanu da glazbenu sezonu otvori ne s Verdijem već s Wagnerovim „Lohengrinom“, „udarac nacionalnom ponosu u vremenima teške gospodarske krize“. Mišljenje koje zastupa spomenuti konzervativni talijanski list, zastupaju i mnogi drugi u Italiji. A činjenica da je glavni dirigent milanske Scale, Daniel Barenboim, u ljetni program svoje kuće uvrstio čak dvotjedni ciklus Wagnerove tetralogije „Prsten Nibelunga“, cijelu stvar čini još težom i kritičnijom. S druge strane pak, opere u Rimu i Veroni svoje su programe 2013. godine posvetile isključivo Verdiju. Drugim riječima, konkurencija između ove dvojce velikana traje i dalje. Baš kao i nekoć.

Stidljivi Verdi i egocentrični Wagner

Wagner i Verdi rođeni su dakle iste godine. Nijemac 22.svibnja 1813. u Leipzigu a Talijan 10. listopada u selu Le Roncole na sjeveru Italije. Obojica su slavu stekli već za života. Njihove međusobne razlike su od samog početka bile izuzetno velike. Dok je Verdi slovio kao konzervativan, okrenut tradiciji humanist i romantik, Wagner je uživao glas kao napredni i moderni glazbenik koji stvara djela puna romantične mitologije i dionizijskog zanosa.

Scena iz Aide u izvedbi Opere u Berlinu

Scena iz Aide u izvedbi Opere u Berlinu

Koliko primjerice Verdi nije mogao podnijeti svog njemačkog kolegu svjedoči i jedno pismo koje je napisao svom izdavaču Giovanniju Ricordiju. „Triste, triste, triste! Wagner e morto!“, što bi u prijevodu značilo: „Žalost, žalost, žalost! Wagner je mrtav“. Da ove riječi nisu iskrene i da ne izražavaju doista Verdijevu tugu u trenutku kada je saznao da je Wagner preminuo, povjesničarima i poznavateljima Verdija su oduvijek bile sasvim jasne. Razlike među njima su bile prevelike, kako u glazbenom stilu, poimanju svijeta i umjetnosti uopće tako i životnim stilovima, porijeklu i mentalitetu.

Stidljivi Verdi koji je odrastao na selu, nikada nije mogao podnijeti Wagnera, egocentričnog obožavatelja parfema i svile. Dok je Wagner uvijek i najradije govorio o samom sebi, o svom radu i životu, Verdiju je svako isticanje sebe samog bilo strano. I politički su se razlikovali. Wagner je primjerice sudjelovao 1849. godine u svibanjskim prosvjedima u Dresdenu i zbog toga je čak morao napustiti zemlju i pobjeći u Švicarsku. Za razliku od njega, kako navodi povjesničarka Anna Amalie, Verdi je izbjegavao politička zbivanja. Činjenica da je 1861. godine izabran u prvi talijanski parlament nije ga učinila sretnim i pristao je na to tek na nagovor. Njegovo je ime „iskorišteno“ i kao simbol talijanskog ujedinjenja i pokreta za neovisnost: V.E.R.D.I. – bila je kratica za Vittoria Emanuelea Re d'Italia, odnosno, kralja Italije. Sve do danas je njegov „Va pensiero“, poznata pjesma koju u operi „Nabucco“ izvodi zbor robova, jedna vrsta neslužbene himne Italije.

Prizor iz Lohengrina Richarda Wagnera

Prizor iz Lohengrina Richarda Wagnera

Popularniji no ikad

Dok je Wagner Njemačkoj ostavio u nasljedstvo poznatu Festspielhaus u Bayreuthu, Verdi je svom narodu između ostalog ostavio jednu bolnicu i dom za ostarjele i siromašne glazbenike. Iako je u svojim pismima vrlo često znao ismijavati svoje kolege, Wagner je rijetko kada spominjao Verdija. Trn u oku mu je svakako bila rana popularnost talijanskog kolege. Slično je bilo i sa Verdijem. On je sa zabrinutošću promatrao kako Wagnerova popularnost s godinama raste. Usporedbe njegovih opera s Wagnerovim činile su ga posebno bijesnim a najžešću je reakciju pokazao kada se jedan od njegovih suvremenika drznuo „Aidu“ opisati kao gotovo „Wagnerovsku operu“. Talijan je vrlo često pisao kako ga Wagnerova gazba uspavljuje…

No, bilo kako bilo, strahovi i nesigurnosti koje su jedan zbog drugog gajili za života, očito su ipak bili sasvim neosnovani. Danas, 200 godina nakon rođenja, i jedan i drugi su takoreći popularniji no ikada ranije.

Autorka: Željka Telišman (dapd)

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić

Preporuka redakcije