1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Visibaba u bašti baraba

U oglasu za autoškolu najvažnija informacija, ona koja prkosi konkurenciji, napisana je verzalom usred rečenice: Plaćanje na rate, BEZ BANKE.

Poslovati bez banke očito je prednost, i možda prva simbolička visibaba u nekom utopijskom bosanskom proljeću. U čemu se sastoji ta prednost? Da li samo u tome da se troškovi smanjuju, za onaj dio koji bi inače uzela banka i koji najčešće nije mali?

Usitinu, da se ljudi načelno više čude a manje vjeruju u čuda, ovaj bi ih oglas za auto-školu suočio sa pitanjem zašto već dvije decenije glasaju u korist svoje štete. I za koga: za političare koji profitiraju prodajući svoje glasače inostranim bankama?

Molim? Vozački bez banke?

Molim? Vozački bez banke?

Poslijeratna ekonomska politika utvrdila je široko rasprostranjeno vjerovanje da je dići kredit i kupiti stan pametnije nego živjeti kao podstanar i kupiti ga (ako uopšte) od ušteđevine. Ta se politika postarala da podstanarstvo kao pokret i opciju obeshrabri, lošim zakonima i nikakvom zaštitom, istovremeno ohrabrujući devastaciju urbanih zona, pad kvaliteta gradnje i stanovanja, parazitirajući na tzv. tržištu nekretnina.

Uz važeće kamate, za posuđenih 100.000 maraka (cijena stana) i na rok otplate 20 godina kupci se obavezuju banci vratiti najmanje duplo. Tih 200.000 maraka, podijeljeno na 240 mjeseci, svodi se mjesečnu ratu u iznosu od oko 830 maraka. Kirija je duplo manja. Što znači da bi za dvadeset godina, mjesečnom štednjom istog iznosa, podstanar a nesuđeni stanovlasnik imao ušteđenih oko 103.000 maraka. Drugih sto ne bi otišlo banci nego stanodavcu.

Očito je stvar političke odluke hoće li izbarana vlast prednost dati prodavaču para ili prodavaču životnog prostora. Međutim, zašto ne bi podstakla konkurenciju između njih, tjerajući ih da na tzv. tržištu jedni smanjuju kamate a drugi poboljšavaju uslove stanovanja. (Osim što bi i sama intervenisala u ponudu, gradeći naporedo s autoputevima i socijalne stanove.)

Kude ide...ovo društvo?

Kude ide...ovo društvo?

Odgovor na ovo dosta razumno i jednostavno pitanje jeste da vlast nije zainteresovana za socijalna pitanja. Drugim riječima, stranke koje su na valu nacionalizma osvojile vlast devedesetih ne zanima poboljšanje kvaliteta i sigurnosti života njihovih birača. One su zainteresovane za podjelu, zauzimanje i utvrđivanje ekonomske moći, na teritorijama koje su ratom zaposjele. Tranzicija, ma koliko kompleksan pojam u akademskom diskursu bila, u stvarnom životu svodi se na tranziciju kolektivnog vlasništva u privatno, u čemu je uloga stranaka na vlasti praktično posrednička. Njihova je istorijska zadaća da zatru sve pozitivne efekte socijalističkog i samoupravnog sistema, privatizujući (najčešće kriminalno) sve raspoložive zdrave resurse, da bi ih uz malu razliku u cijeni (provizija) preprodali moćnijim stranim kompanijama.

Zato odluka države da prodaju životnog prostora svojim građanima povjeri stranim bankama praktično i nije bila njena, nego je došla u paketu sa rušenjem socijalističkog samoupravnog nedemokratskog režima. Dobiti stan nakon deset godina rada, ne u vlasništvo nego na korištenje, kao znak priznanja i povjerenja društva u radnika, mogućnost je mladima danas nezamisliva. Većina njih mljacka mudrosti iz svetih knjiga ali se u stvarnosti ponaša kao Darvinova zamorčad, uvjerena da se ljudima ne smije vjerovati, da je solidarnost luksuz u borbi za preživljavanje, ili da su euro, dolar marka i švicarac mjere za visinu čovjeka.

Gdje god nađeš zgodno mjesto ti zgradu posadi

Gdje god nađeš zgodno mjesto ti zgradu posadi

Šta znači ovo bez banke na vašem oglasu, pitate kad nazovete broj sa oglasa. Kako se osiguravate da će vam ljudi platiti?

Pa nismo do sad imali slučajeva... zbuni se glas sa druge strane žice, mi smo htjeli da ljudima izađemo u susret...

Zašto je onda i dalje jednako budalasto, nerealno i naivno nadati se i vjerovati da bi se uskoro umjesto oglasa auto-škole mogli na tramvajskim stanicama pojaviti plakati neke nove, drugačije političke opcije, sa istim sloganom: ljudima u susret?

Ne stranim bankarima. Ne stranačkim tajkunima. Ne plemenskim poglavicama. Ljudima.

Zato, reći će vam svako pametan, realan i iskusan, što nema baš mnogo ljudi koji bi za takvu stranku glasali. Većina ovdje vjeruje u boga s Darvinovom bradom. S devizom: Nema bolje vizije od provizije.

Preporuka redakcije