1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Verbalne balističke rakete Beograda i Zagreba

U pozadini aktualnog nadmetanja u nabavci dalekometnih raketa na Zapadnom Balkanu naziru se ipak delikatni odnosi SAD-a i Rusije. Regija se ne bi smjela uvući u to, smatraju analitčari.

Ruske rakete S-300 (arhivska snimka)

Ruske rakete S-300 (arhivska snimka)

Hrvatska i Srbija ušle su u 2016. godinu i kroz svojevrsnu regionalnu utrku u naoružanju koja se, zasad, odvija samo na riječima i još uvijek izaziva opću skepsu. No budući da dvije zemlje najavljuju skoru nabavku balističkih raketa i slične krupne vojne opreme, ne treba čuditi interes javnosti za ovu temu. Sve je počelo jesenas kad je Hrvatska iznenada zatražila od Pentagona da joj Sjedinjene Američke Države (SAD) iz svojih viškova doniraju samovozne višecjevne lansere raketa M270 MLRS s dometom projektila od 300 do 350 kilometara. A najnovije vijesti kazuju pak da je Srbija upravo dobila čvrsto obećanje od Rusije, kroz izjavu njezina vicepremijera Dmitrija Rogozina, kako će u izvjesnom aranžmanu i ona ubrzo raspolagati ruskim obrambenim raketnim sustavom S-300.

Čitava rasprava postaje razumljivo ozbiljnija kad se uzmu u obzir navedeni strateški partneri u pozadini, kao gotovo mitski antagonisti – Amerikanci i Rusi. Nije sasvim poznato, naime, zašto bi Hrvatskoj i Srbiji danas uopće trebala iole teža vojna tehnika, i unutar kakvog točno političkog koncepta. Ali, itekako je poznat kontekst u kojem se navedene dvije svjetske velesile odmjeravaju preko leđa svojih manjih suradnika, u čemu inicijativom naočigled prednjači jača među njima - Amerika. Hrvatski politički komentator Tomislav Jakić u tom pogledu je sklon napomenuti da originalni planovi NATO-a s Amerikom na čelu, a u vrijeme kad se Hrvatska spremala pridružiti tom savezu, vrlo vjerojatno nisu predviđali naoružavanje hrvatskih oružanih snaga balističkim raketama.

Svečani vojni mimohod u Zagrebu povodom 20. obljetnice akcije Oluja

Svečani vojni mimohod u Zagrebu povodom 20. obljetnice akcije "Oluja"

Marš na Istok

„Poznato je da su eksperti Atlantskog pakta tada govorili da RH ne treba ni ratno zrakoplovstvo“, podsjetio nas je Jakić, „jer se ono nije uklapalo u ulogu koju su u svojim planovima namijenili Hrvatskoj vojsci. Danas je situacija bitno promijenjena, NATO maršira prema Istoku, a svaka nova članica pogodna je da bude djelić nove politike konfrontiranja s Rusijom“. Po njegovu mišljenju, Hrvatskoj balističke rakete sasvim sigurno ne trebaju ukoliko nema namjeru voditi ofanzivni rat. A očekivano je da Srbija, koju Jakić vidi kao „jedini mogući i zamislivi cilj tih raketa“, odgovori jačanjem barem obrambenih kapaciteta, uz podršku Moskve.

„Tako smo uistinu na pragu mini-utrke u naoružanju između Hrvatske i Srbije, a u širem kontekstu američko-ruskog konfrontiranja. To će štetiti objema državama, ali i stabilnosti regije. I toga bi oni koji u tu utrku ulaze, pogotovo oni koji je iniciraju, morali biti svjesni“, rekao nam je Tomislav Jakić. S druge stane, ipak ne pridaju svi u Hrvatskoj toliki značaj ovom međudržavnom ogledu: stručnjak za sociologiju vojske i rata Ozren Žunec, s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, smatra da su razmjeri tog slučaja više komični negoli potencijalno tragični. „Obje vojske traže, za potrebe svojeg nužnog obnavljanja“, kaže on, „pomoć tamo gdje im je to politički oportunije. Hrvatska se ulaguje Americi, kao što znamo, a Srbija želi ostati u dobrim relacijama i s Europskom unijom i s Rusijom, što nije lako balansirati.“

Žunec drži kako treba sagledati realne mogućnosti te kampanje u kojoj ipak Hrvatska, primjerice, nije u ekonomskom položaju da utrkom u naoružanju iscrpi Srbiju onako kao što je svojedobno Ronald Reagan izveo sa Sovjetskim Savezom. Također je prilično jasno, prema razmišljanju ovog našeg sugovornika, da ni Hrvatska niti Srbija nemaju danas nijedan politički, ekonomski, moralni ili sličan razlog za pravo zaoštravanje odnosa, koliko god izraz „balističke rakete“ zvučao načelno uznemirujuće. „Sve se svodi na malo nadmudrivanja oko npr. izbjeglica, a i to je uspješno prevladano. Ostaje činjenica da ovaj predmet s naoružanjem donekle napuhuju mediji, kao i poneki političar u lovu na lake poene“, zaključuje Žunec.

Balkanski psihološki rat

Verbalne balističke rakete u interesu velikih sila? (Prizor sa ulica Beograda)

Verbalne balističke rakete u interesu velikih sila? (Prizor sa ulica Beograda)

Ne razilaze se u javnom pristupu ovom problemu samo medijski ili akademski komentatori, nego i pripadnici istog državnog vrha. Dobra ilustracija za to je reakcija generala Ljubiše Dikovića, načelnika Generalštaba Vojske Srbije, koji je za razliku od glavnih političara svoje države konstatirao da u konkretnom naoružavanju dviju zemalja ne vidi ništa sporno niti prijeteće i zabrinjavajuće. No za mišljenje smo upitali i srpskog vojnog analitičara Ljubodraga Stojadinovića iz beogradskog dnevnog lista „Politika“. On nalazi da političke elite dviju susjednih država licitiraju reakcijama svojih nacionalnih javnosti: „Stoga je ta utrka pomalo i farsična, jer ispaljuju se verbalne rakete, dok su mogućnosti oružanog sukoba u ovom času zaista neznatne. Ovo je dakle naprosto varijanta balkanskog psihološkog rata.“

„Metoda je jasna – unaprijed se ispaljuje ono čega još nema“, nastavlja Stojadinović, „kao što nema ni koncepta, obrambenog ili ofanzivnog, za ovdašnje regionalno korištenje spomenutih oružja. Ostaje pitanje interesa velikih sila koji se lome kroz ovaj slučaj, a što svakako treba uzeti u obzir. Premda i Hrvatska i Srbija pritom olako sebi pridaju veliki značaj.“ Analitičar beogradske "Politike" poručuje da bi svima bolje bilo da se koncentriraju na realne probleme i mogućnosti, navodeći primjer Vojske Srbije u tom smislu. „Neki jednostavni tehnički i organizacijski zahtjevi koji pred njom stoje su daleko urgentniji i proći će još dosta vremena dok ona bude uopće u stanju na ozbiljan način prihvatiti sistem kao što je S-300“, rekao je Ljubodrag Stojadinović za DW.

Preporuka redakcije