1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Komentar

Velika Evropa na srpski način

Sada, poslije izbora, pokazaće se da li je Vučić privržen zemaljskoj demokratiji ili nekim samo njemu znanim besmrtnim ambicijama, piše u svom komentaru Dragoslav Dedović, urednik redakcije DW na srpskom jeziku.

Trijumfator Aleksandar Vučić je uporedio svoju pobjedu sa pobjedom Slobodana Miloševića iz 1990. Pomalo je čudno to poređenje za jednog velikog Evropljanina, u kojem nije bilo mjesta za istinu da i velika većina građana može napraviti pogrešan izbor. Milošević nije bio diktator već – kako reče jedan pametni analitičar – plebiscitarni autokrata.

Pogrešan izbor je rizik koji se krije u svakoj slobodi izbora. Građani su i nakon Miloševića često birali. Sudeći po tome kako im je, i na šta liči zemlja, često su birali pogrešno. Političke elite su ih više puta prevarile. One Miloševićeve su ih odvele u ratove, a one poslije njega u tranziciju koja je poprimila kleptomanske razmjere. Sada su se sve nade usredsredile na reformisane nacionaliste, koji na dnevnom redu nemaju veliku Srbiju već veliku Evropu.

Da li je rezultat takav jer u Srbiji nedostaje prava politička ponuda? Ili su rezultati izbora prava mjera za Srbiju, susjedstvo i Evropu?

Bilo kako bilo, Aleksandar Vučić je neformalnu dominaciju na izborima pretvorio u apsolutnu većinu. Time se i ispunio smisao prijeveremenih izbora, koji su organizovani da bi on došao na čelo Vlade.

Zašto je Vučić tako uspješan?

Vlada koju je formalno vodio Dačić a čiji je suštinski kurs određivao Vučić uspješno je obavila nekoliko poslova: sporazum sa Kosovom, hapšenja omrznutih tajkuna, status kandidata u pristupnim pregovorima. Vučić je sve to vješto upakovao kao svoj uspjeh. Sada su birači glasanjem i nebirači neglasanjem nagradili njegovu stranku, koja je mnogo jača od svih opozicionih stranaka zajedno. Kako god izgledala, opozicija će biti skoro nevidljiva, i neće biti u stanju da bude kritički korektiv vlasti, pogotovo jer su LDP i DSS ispali iz parlamentarne igre. Međutim, Srbija sebi ne može još jednom priuštiti vladajuću elitu koja bi se ponašala veleposjednički, makar to ovaj put bilo u ime približavanja Evropskoj uniji.

Uprkos solidnom rezultatu, Dačić ne može računati sa automatskim učešćem u vlasti. On je ipak obavio svoju istorijsku političku misiju kada je okrenuo leđa Tadiću i dogovorio se sa Vučićem i Nikolićem. Njegova uloga pribavljača većine jednom od političkih blokova postala je suvišna. Osim toga, njemu za vratom diše vaskrsli Boris Tadić. On bi možda od Vučića manje tražio, čak bi mu više donio kao ministar spoljnih poslova. Postavlja se pitanje, da li uopšte postoji taktička računica koja Vučića može navesti na zaključak da se ne isplati vladati sam.

Aleksandar Vučić će biti novi predsjednik vlade. To je iskreniji odnos od onoga u kojem je Dačić premijer a Vučić gazda. Novoj vladi je potreban jasan mandat za bolne reforme. Građani, čija su očekivanja gorko iznevjerena u eri poslije Miloševića traže nekoga ko bi im vratio nadu. Ili ko bi im donio spas. Vučić nudi dovoljno veliku projekcionu površinu za te nade i za poneku bojazan. Međutim, loša vijest za građane glasi: plebiscitarno potvrđeni autokrati smatraju da su besmrtni. Sada, poslije izbora, pokazaće se da li je Vučić privržen zemaljskoj demokratiji ili nekim samo njemu znanim besmrtnim ambicijama.

Autor: Dragoslav Dedović

Odgovorna urednica: Zorica Ilić