Valery Perry: „Uvijek ću se vraćati ovdje“

„Došla sam u BiH prvi put 1997. godine, sa grupom Amerikanaca. Radilo se o superviziji na opštinskim izborima. Sjećam se da smo doletjeli u Zagreb, a onda sjeli u autobus i otputovali u Brčko, a iz Brčkog u Tuzlu, koja je u to vrijeme bila vrlo zanimljivo mjesto za život“, kaže na početku našeg razgovora Valery Perry i dodaje da je to bio vrlo dobar način da se prvi put vidi krajolik. Prisjeća se zatim i svog puta u Sarajevo i Mostar, gradove koji su zbog stepena razorenosti bili sasvim drugačiji od svega što se moglo vidjeti u zemlji. Nakon što je dio posla oko izbora obavljen, Valery se spremala na povratak kući u Washington.

„Sjećam se da sam bila deprimirana jer nisam mogla promijeniti let i morala sam odletjeti iz BiH samo dan prije nastupa ‘U2' u Sarajevu, tako da nisam prisustvovala tom famoznom koncertu“, kaže Valery.

Vratila se u BiH u novembru 1997. ponovo radeći kao supervizor na izborima, a u to vrijeme. Počela je da radi i na svom doktoratu za koji je odabrala klasičnu bh. temu. „Shvatila sam da bi postdejtonska BiH bila veoma interesantna za moju doktorsku disertaciju u kojoj sam odlučila da se bavim analizom rješavanja konflikta. Trebalo mi je neko vrijeme da napravim plan i konačno sam ponovo stigla ovdje 1999. godine. Došla sam na godinu, ali sam odlučila da ostanem malo duže, pa sve duže i duže... i tako, još sam ovdje,“ kaže Valery.

„Mama je rekla da je grad prelijep“

„Znam da ljudi često imaju predrasude o ovoj zemlji. Da budem iskrena, ja sam bila prilično upoznata sa stanjem u BiH i bivšoj Jugoslaviji 90-ih godina, kada sam radila svoj magistarski. Kad je počeo rat na ovim prostorima, pratili smo to na vijestima. Iako ja to nisam baš detaljno proučavala, bilo je mojih kolega na univerzitetu koji su se bavili time,“ kaže Valery Perry i naglašava da uopšte nije znala s čim će se susresti kada dođe u BiH. To je bilo prvi put da je došla u postratnu državu.

„Tuzla je bila vrlo prijateljska, a Sarajevo vrlo urbano i vodio se sasvim normalan život. Sjećam se prvog dolaska mojih roditelja 2001. godine. Tata je želio da popije pivo. Mama je rekla da je grad prelijep. Na domaćim televizijskim stanicama mi samo vidimo seljake, ili žene iz Srebrenice i Hercegovine. Zašto nikad ne prikažu urbane ljude, ili ove prelijepe stanove i zanimljive kafiće? Često u medijima vidimo samo slike iz rata, a skoro nikada normalnu i urbanu stranu zemlje. Mediji ne bi smjeli da govore samo o selima i masakrima u Srebrenici. Naravno, to što se desilo u Srebrenici treba priznati i to je već opšte poznato, ali to nije sve ono što BiH danas jeste“, kaže Valery.

Na sljedećoj stranici čitajte o pitanju od milion dolara!

Kod kuće je najbolje

„Da, ljudi su ovdje jako otvoreni, društveni i vrlo prijateljski prema onima koji dolaze izvana. Često sam imala priliku da vidim prijatelje koji su jako uzbuđeni kad se sretnu, kao da se nisu vidjeli godinama, a samo dva dana ranije popili su kafu zajedno“, kaže Valery i dodaje da je fascinira sav taj ritual oko ispijanja kafe i uživanja u nečijem društvu.

Naglašava kako je uvijek imala mnogo prijatelja stranaca koji su izgradili prijateljske veze sa domaćim ljudima iz Sarajeva i cijele BiH, upravo zbog njihove naglašene gostoprimljivosti. „To je jedna od stvari koja me navela da ostanem, iako sam stranac, autsajder, neko izvana. Osjećam se ovdje kao kod kuće“, kaže Valery.

Pitanje od milion dolara

Pitam je kako ona vidi put BiH prema evropskim integracijama, na kojem sve više ima posrtanja i sporosti?

„To je pitanje od milion dolara. To je veliki problem, nešto s čim se oni od kojih to zavisi, moraju izboriti. Moje lično mišljenje je da postoji jedan nesrazmjer između ljudi s kojima se susrećem, družim, razgovaram ili radim i viđam na ulici i formalnog političkog dijaloga koji se odvija sve vrijeme. Devedeset posto ljudi sa kojima sam razgovarala posljednjih 11 godina smatra da bi zemlja išla brže prema evropskim integracijama da to zavisi od njih samih. Nažalost, čini se da se želje građana najčešće ne reflektuju u procesima donošenja odluka,“ kaže Valery Perry i dodaje da ipak, izbori pružaju ljudima priliku da promijene mnogo toga. Podsjeća da je dugo radila na pitanjima obrazovanja u BiH.

„Kad odete u školu i razgovarate sa roditeljima, stičete utisak da njih sve zanima. Žele bolju nastavu za svoju djecu, bolji život i kompjutere, te čisto praktične stvari. Ali, svaki put kad se vodi diskusija na političkom nivou, nikad ne spominju te praktične stvari, nego se uvijek govori o ideologijama, koje nemaju odgovore na potrebe običnih ljudi. Mislim da je to sada najveći izazov u ovoj zemlji“, kaže Valery.

Na sljedećoj stranici čitajte o dvije škole pod jednim krovom

Dok čekamo novu vladu

„Mi još uvijek čekamo da se formira vlast nakon izbora. Ako ljudi nisu sretni sa izabranim službenicima, državnim ili entitetskim, mogu ih, ne glasajući za njih, smijeniti i tako pokazati da to nije njihov doživotni posao. Oni su tu da služe građanima, a ne da budu privilegovani. Jedina njihova privilegija bi trebalo da bude to što mogu da služe građanima“, kaže Amerikanka i dodaje da je nedavno negdje pročitala prijedlog da političari koji sastavljaju vladu ne bi trebalo da budu plaćeni dok taj posao ne okončaju. „Sigurna sam da bi se mnogi građani složili s tim, naročito oni sa malim penzijama.“

Projekat dvije škole pod jednim krovom postoji samo u BiH: podjela učenika po nacionalnoj osnovi u sistemu obrazovanja. „Kako to da OSCE nije uspio, u saradnji sa domaćim vlastima, da uradi nešto na dokidanju ovog projekta?“ pitala sam moju sagovornicu.

„Dvije škole pod jednim krovom, to je simbol podjela među ljudima u ovoj zemlji. Ali, postoji i drugih 1.500 škola u kojima, ako ste manjinski konstitutivni narod, vi ste samo onda nacionalna manjina. Ja često koristim frazu 'nacionalna obojenost'. Kada odete u većinu škola u ovoj zemlji, vi vrlo lako možete odmah uočiti bošnjačko-muslimanski, hrvatsko-katolički ili srpsko-pravoslavni uticaj crkve. Dvije škole pod jednim krovom su samo ožiljak na ovoj državi, u kojoj su škole uvijek prilagođene jednoj nacionalnoj grupi, a ne svim građanima,“ kaže Valery Perry.

„Uvijek ću se vraćati“

Pospremanje BiH još uvijek nije završeno. U njemu zajedno sa domaćim dužnosnicima, učestvuju i stranci. Mnogi od njih ostaju duže nego što su prvobitno zamislili. Valery Perry je jedna od njih.

Povratna karta za Washington je na čekanju, a o tome šta bi joj jednog dana moglo nedostajati kada napusti BiH, kaže: „Ostajem sigurno još nekoliko godina, ali kad jednog dana odem, sigurna sam da ću se uvijek vraćati ovdje. Ono što će mi zaista nedostajati je društvo i ta radost koju pokazuju ljudi kada se susreću. Čini se da uvijek imate nekoga s kim se možete naći, popiti piće i razgovarati,“ kaže Valery i dodaje da šetajući od Bistrika gdje stanuje, do Marindvora gdje radi, uvijek sretne ljude koje poznaje. „To je nešto što ne možete doživjeti u gradovima u SAD-u, a ovdje živite u glavnom gradu i još uvijek imate osjećaj te male zajednice. To bi mi moglo nedostajati, kao i geografija cijelog regiona bivše Jugoslavije, planine, rijeke i more. Sve je to prekrasno. Bilo je lijepo što sam bila u prilici da sve to vidim,“ kaže Valery Perry.

Autorka: Ljiljana Pirolić

Odg. urednik: Svetozar Savić