1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Utakmica Hrvatska-Srbija: Više od fudbala, manje od nacionalizma

Predigra za utakmicu Hrvatske i Srbije nije bila žestoka, ali je bila iscrpljujuća. Nisu tu sijevale zadrte nacionalističke izjave kao 1999. godine. Ipak, tenzija je sama od sebe prevazišla uobičajenu, sportsku.

Kada se u petak (22.3.) zakotrlja lopta na Maksimiru, nekoliko miliona ljudi rizikovaće srčani udar gledajući nešto što bi trebalo da bude samo – igra. Posljednja takva „igra“ iz 1999. godine praćena je ogromnim nacionalnim nabojem. Tada je na Maksimiru bilo 2:2, ali je zapravo pobijedila Jugoslavija jer se plasirala na Evropsko prvenstvo. Drugi gol za Hrvatsku postigao je Mario Stanić, kojeg smo pitali da li su se i koliko tenzije smirile od 1999. godine? „Teško da se nešto može promijeniti kad, evo, Vi i ja sada opet razgovaramo o prošlosti. Problem Balkana je teret prošlosti koji nosimo na leđima i koji nam ne dozvoljava da gledamo u sadašnjost i budućnost“, kaže Stanić koji danas piše uticajan sportski blog.

Bobanov udarac u policajca

Bobanov udarac u policajca

Svaki ovakav susret prilika je za retrospektivu, recimo podsjećanje na utakmicu Dinamo-Crvena Zvezda iz 1990. kada su huligani-nacionalisti upropastili meč (nakon čega će rasturiti i državu), a Zvonimir Boban akrobatski udario policajca. Ta utakmica obično se navodi kao simbol početka krvavog raspada SFR Jugoslavije, ali beogradski novinar Slaviša Veselinović tvrdi da je u pitanju samo kulminacija. „Već krajem sedamdesetih su utakmice Dinama ili Hajduka protiv Partizana ili Zvezde bile utakmice u kojima je bilo važnije pobijediti iz nacionalnih, nego iz sportskih razloga“, smatra Veselinović.

Traženje korijena animoziteta moglo bi lako da odluta do Jasenovca, Kraljevine Jugoslavije koju su Hrvati smatrali tamnicom i ko zna dokle. Ali uvijek će isplivati formula gradnje sopstvenog nacionalnog identiteta na račun nipodaštavanja tuđeg – ta balkanska šema može se primijeniti na svaku oblast, pa i na sport, smatra bonski profesor Ludger Kinhart. „Na taj način se ljudi manipulišu i huškaju jedni na druge“, kaže ovaj direktor Centra za istraživanje evropskih integracija. Dodaje da je struktura nacionalističkih razloga i kvazi-argumenata potpuno ista – od Vardara pa do Triglava, samo su uloge „heroja“ i „zločinaca“ drugačije podijeljene, kaže on. „Nacionalni identitet i posebnosti sopstvenog naroda definisane su tako da ljudi uvijek misle: ja sam drugačiji, ja sam drugačiji“, objašnjava Kinhart za DW.

Iscrpna predigra

Predigra za ovu utakmicu nije bila žestoka, ali je bila iscrpljujuća. Nisu tu, kako kaže Veselinović, sijevale neke nacionalističke izjave kao 1999. godine. Ipak, posljednjih nedjelja su nas srpski i hrvatski mediji upoznavali sa svakim detaljem, za mišljenje je upitan svako. Saznali smo da bi Mario Mandžukić rado razmijenio dres sa nekim srpskim fudbalerom iako to ne uobičajava, da je Željko Ražnatović Arkan bio „sportski prijatelj“ Siniše Mihajlovića, na šta je Hrvatska stranka prava (HSP) tražila da se srpskom selektoru zabrani ulazak u zemlju. To je samo jedna od izjava ove desničarske stranke, poznate po formulaciji da je Hrvatska država Hrvata, a da su svi ostali samo gosti.

Mandžukić i Srna u hrvatskim dresovima

Mandžukić (lijevo) bi rado razmijenio dres sa srpskim kolegom, moglo se saznati iz medija. Na fotografiji pored Manžukića: Darijo Srna

„Krajem godine bilo je tenzija koje su pravili i selektori Igor Štimac i Siniša Mihajlović. Te ko je bolji, te da li će zajedno popiti kafu ili neće piti kafu“, navodi Mario Stanić za DW. „Ali obojica imaju iskustva i kako se utakmica bližila stavljali su akcenat na sportski dio priče. Na tome im treba samo čestitati“, kaže taj bivši fudbaler Čelsija i Parme. Novinar Veselinović pohvaljuje bivšeg hrvatskog selektora Ćiru Blaževića koji tenzije spušta podsjećanjem na utakmicu koja je 1999. odigrana u Beogradu. „Tada je nestalo struje tokom utakmice, što je bilo neprijatno za hrvatske igrače. Srpski igrači su prišli, svako je zagrlio po jednog kolegu iz hrvatske reprezentacije i rekao: „Nemoj da brineš, ništa ti se neće desiti, ja sam tu.“

Godine idu, tenzije padaju

Iako sami sportski akteri teže da spuste loptu, gomilanjem informacija pred utakmicu tenzija se sama podigla, mada ni približno onom intenzitetu iz 1999, kaže Slaviša Veselinović. On podsjeća da srpski i hrvatski klubovi već više od deset godina igraju regionalnu ligu u košarci. „Prvo gostovanje košarkaša Crvene Zvezde u Zagrebu protiv Cibone bilo je strašno – atmosfera ista kao na fudbalskim utakmicama. Kako su godine prolazile, tako je tenzija padala. Na kraju smo došli do situacije da se u Domu Dražena Petrovića aplaudira srpskim timovima za dobre akcije. Među navijačima nema više onih koji su tu zbog nacionalizma, nego samo onih koji vole košarku“, kaže Veselinović u razgovoru za DW.

Fudbal, ipak, nije košarka. Koliko god bio tužan na prostorima bivše Jugoslavije, fudbal je svima „nacionalni sport“, uvijek pod lupom javnosti. „Očigledno su u fudbalu tenzije žešće“, kaže Mario Stanić, „iako mi se čini da je teže obezbijediti normalne uslove igranja u dvorani nego na stadionu, ako masa poludi“. Veselinović tvrdi da se ne treba posebno bojati „fudbalskih“ navijača – jer, kaže, huligani jednako prave probleme na svim sportovima. „I pred ovu utakmicu se pribojavamo ljudi koje kolokvijalno zovemo navijačima, a koji prave probleme i zapravo su huligani. Ti isti ljudi, međutim, dolaze i na fudbal i na košarku, rukomet i bilo koji drugi sport da bi pravili incidente.“

Symbolbild Fussball-EM 2020. Wäre es im Zukunft möglich, dass Bosnien, Kroatien und Serbien sich EM teilen? DW-Grafik: Per Sander 2010_06_25_symbolbild_EM_fussball_ex_jugoslawien.psd

Fudbal ipak nije košarka i trebat će vremena dok navijači iz zemalja bivše Jugoslavije zajedno budu na tribinama

I Stanić i Veselinović vjeruju da incidenata neće biti, pogotovo što su fudbalski savezi dogovorili da ne vode gostujuće navijače na utakmice. Ta situacija je normalno-nenormalna; normalna jer je „rizik preveliki“ i „ne daj Bože da neko strada“ i „bolje je gledati mirno od kuće“ (Stanić); Ali je i nenormalna jer „utakmice služe i da se neki ljudi upoznaju i zbliže“ i „živim za dan kada će navijači iz bivših jugoslovenskih republika zajedno ići na stadion i sjediti izmiješani“ (Veselinović). „To će se desiti onda kada vlasti i policije Srbije i Hrvatske budu radile svoj posao“, smatra Veselinović. Napominje da ljudi sa dosijeom treba da budu držani dalje od stadiona, kao i da svaki huliganizam mora da bude drastično kažnjen. „Možda vlasti daju omladini ventil, puštaju je da se izduva na stadionu, umjesto da omladina izađe na ulicu, jer znamo kakva je ekonomska situacija u obje zemlje“, zaključuje Veselinović.

Autor: Nemanja Rujević
Odgovorna urednica: Marina Martinović