Ustavom protiv javne televizije

U naše informatičko doba su se političari njemačkih saveznih pokrajina domislili jednostavnijem načinu prikupljanja novca za javne medijske kuće. Umjesto vječitog "lova" na prekršitelje i u vremenima kad nije jasno, gdje je granica između televizije, interneta i drugih oblika elektronske komunikacije, pretplatu od 17,98 eura mjesečno od početka ove godine moraju plaćati jednostavno sva kućanstva, bez obzira tko živio u njima i kakve uređaje imali.

Ali ono što se političarima čini logično i što svakako osigurava stabilan i siguran prihod javnim medijima, u mnogim slučajevima prekoračuje granice zdravog razuma. Jer, što s onima koji - a ima i takvih; slušaju samo radio i uopće nemaju televizor? Što s gluhim i slijepim osobama koje izjave urednika javnih medija kako će "povećati ponudu za invalidne osobe" mogu smatrati tek neukusnim cinizmom?

Pretplata za svaku od stotine filijala

Iako već i kod domaćinstava ima mnoštvo primjera gdje se novi propis čini apsurdnim, najviše panike je novo pravilo izazvalo među poduzećima. Naime, pretplata se želi naplaćivati i od svake prodavaonice, a tu su i službena vozila od kojih se također traži novac. Kod malih trgovina se to još nekako može opravdati, ali na primjer u slučaju lanca drogerija Rossmann, koji ima na tisuće filijala i čitavu flotu službenih vozila, to znači poslovnu katastrofu. Do sada je Rossmann plaćao oko četrdesetak tisuća eura medijskih pristojbi, ali taj iznos je nabujao na oko 200 tisuća eura - bez filijala lanca Schlecker koje Rossmann namjerava preuzeti.

S njima bi to lako moglo narasti na gotovo 300 tisuća eura dažbina i to iako mnoga službena i dostavna vozila uopće nemaju radio, a i u prodavaonicama "nije povezivo s radnim moralom" slušanje radija na radnom mjestu. No za razliku od invalida i onih koji ne žele sudjelovati u medijskoj halabuci, Rossmann i slične tvrtke imaju i vlastite pravne službe i novca da angažiraju vrsne pravnike da se obračunaju s ovim propisom o naplati pretplate koji doista graniči s apsurdom.

Pred televizijom (ni)su svi jednaki

Tako je, na inicijativu tog lanca, i gospodarska komora Njemačke zatražila vještačenje jednog od vrhunskih pravnika za ustavno pravo, Christopha Degenharta iz Leipziga. Kratko rečeno - novi način naplate televizijske i radijske pretplate krši Ustav u čitavom nizu njegovih odredbi. Pravnik obrazlaže svoju tvrdnju kroz dva lanca argumenata: prvi je kako paušalna naplata pretplate krši temeljna prava građana, poput prava na vlastiti izbor i slobodu, ali i prava na ravnopravnost. On ograničava i slobodu djelovanja poduzeća, a njime se želi naplaćivati samo postojanje nekog prostora - bez ikakve provjere niti želje za utvrđivanjem činjeničnog stanja, da li se u tom prostoru uopće nalazi nekakav elektronski uređaj.

Time se, smatra ovaj pravnik, zapravo uopće ne naplaćuje pretplata, nego je to svojevrsni porez koji se nameće za korištenje određene nekretnine - i tu je drugi, za Njemačku podjednako važan argument. Jer naknadu za javne medije su dogovorile njemačke savezne pokrajine, a one uopće nemaju pravo donositi odluku o porezu takve vrste. To je isključivo nadležnost savezne, dakle vlade u Berlinu.

Zapravo, obzirom na specifične njemačke propise o nadležnostima pojedinih nivoa vlasti, i u tom slučaju bi se opet morao umješati Ustavni sud. Jer Berlin je zadužen za takve poreze - ali ne samo da nije, nego mu se zabranjuje bavljenjem medijske politike, što je u nadležnosti pokrajina. Zato pokrajinski političari, poput Martina Stadelmaiera iz državnog ureda pokrajine Rheinland-Pfalz i dalje za list FAZ tvrdi kako "nije počinjena nikakva greška" i kako će novi način ubiranja pretplate "izdržati pravnu provjeru."

Nakon i ove pravne provjere neovisnog stručnjaka svakako će doći i do provjere pred sudom. Što će on odlučiti - i da li će onda biti vraćen novac koji je od početka ove godine naplaćen od onih koji uopće ne gledaju televiziju, o tome suci tek trebaju odlučiti.

Autor: A. Šubić

Odg. ured.: A. Slanjankić