1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Ustanak u pariškim predgradjima

Sedmu noć zaredom u predgradjima Pariza traju neredi koji nalikuju scenama iz filmova o apokalipsi. Prvenstveno mladi, porijeklom iz imigrantskih porodica, upuštaju se u obračune sa snagama sigurnosti, pale automobile i pljačkaju prodavnice. Francuska je isuviše dugo zabijala glavu u pijesak pred problemom getoiziranih zajednica u siromašnim predgradjima, piše u svom komentaru Barbara Schulte.

Sukobi izgrednika i policije u predgradjima Pariza

Sukobi izgrednika i policije u predgradjima Pariza

Nikoga ne treba da iznenadi eksplozija netrpeljivosti u francuskom društvu. Već proteklih godina su postojali znaci koji su ukazivali na to. Sadašnji neredi imaju poznate uzroke, a njihov broj je toliki da je slučaj u kome su prije nedjelju dana stradala dvojica mladića bio dovoljan da budemo svjedoci scena koje podjećaju na gradjanski rat.

Prvi uzrok je nezaposlenost. Francuska privreda se proteklih godina razvijala bolje nego njemačka, ali to nije doprinijelo smanjenju broja nezaposlenih, prvenstveno medju useljenicima i omladinom. Poznato je da pogotovo dugotrajna nezaposlenost može biti jedan od uzroka za brojna zla, od religioznog radikalizma, preko spremnosti na nasilje i uzimanje narkotika. Takvo stanje nije samo u Parizu.

U Francuskoj se osim toga bilježi nagli razvoj rasizma. On nije vidljiv samo na izborima gdje desnoekstremna stranka Jean Marie Le Pena ima sve bolje rezultate. Rasizam vodi tome da se useljenici tretiraju kao gradjani druge klase, pogotovo prilikom zapošljavanja. Ako neko povrh svega dolazi iz sumnjivih četvrti iz predgradja Pariza, gotovo da nema šansi za uspon na društvenoj ljestvici.

Migranti treće generacije tako poznaju samo život u siromaštvu, nezaposlenosti i izolaciji. Francuska politika, uz izuzetak bivšeg premijera Jospina koji je pokušavao nešto na tom planu, nije razvila nikakav koncept za rješenje problema. Umjesto toga političari stalno zabijaju glavu u pijesak i ignorišu zahtjeve koji stižu iz getoa u kojima žive useljenici.

Sada gori na sve strane. Razjarena omladina vidi u svakoj uniformisanoj osobi, pa čak i u vatrogascima, predstavnika države koja ih je ostavila na cjedilu. U takvoj situaciji ministar unutrašnjih poslova, Nicolas Sarkozy, reaguje čistim populizmom. On, i sam dijete emigranata, želi da se 2007. kandiduje za predsjednika. Imaju u vidu taj cilj, on navodi kako je omladina koja izaziva nerede «banda koju treba očistiti šmrkovima vode». Za njega su stanovnici sirotinjskih četvrti Pariza ljudski otpad koji treba smjestiti u kantu.

Ovakve izjave se možda dopadaju dobrom dijelu stanovništva Francuske. Medjutim, problemi getoa na taj način neće nestati. Za tako nešto su potrebni koncepti, obostrano poštovanje, a ne prazna obećanja. To je primijetio i politički oslabljen francuski predsjednik Chirac, koji je reagovao nakon izjava Sarkozyja. Ne zato da bi spasio svoju predsjedničku stolicu, nego zato što Francuska ne smije pasti u ruke radikalnih populista.