1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Uskrs i tradicija

Barbara Pavljašević9. april 2007

Rijetki su oni koji znaju šta su lavur, ječerma, čember. Dijelovi su to tradicionalne narodne nošnje, katolika iz tuzlanskog kraja. U domu porodice Banović, iz tuzlanskog prigradskog naselja Dokanj, nošnja zauzima posebno mjesto, a svaki član, uključujući i one najmanje ima svoju.

https://p.dw.com/p/AVna
Na mlađima svijet ostaje
Na mlađima svijet ostajeFoto: AP

Upravo u ovom naselju najstariji katolički običaji, vezani za Uskrs sačuvani su do danas. Ponajviše je to zasluga bake Mande Banović. Ona se prisjeća kako su nekada na primjer, bojena jaja, najprepoznatljiviji simbol Uskrsa.

„Isto su se bojila jaja, ali bilo je varzilo. Isto k'o kad se naturpija drvo, pa to drvo svariš. Jaja su bila takva i farbala su se petkom.“

Mlađi naraštaji od bake Mande mnogo su naučili. Dragana Banović majka je dvoje djece. Trogodišnji Luka i devetogodišnja Ivana dočekali su nas u nošnjama. Majka ih je još od najranijeg djetinjstva učila nekim starim običajima, jer smatra da je to za njih veoma važno.

„Da se ne zaborave ti stari naši običaji. To treba da se pamti i da se prenosi s koljena na koljeno, jer to je nešto predivno.“

Uskršnja misa u Doknju danas izgleda gotovo isto kao mise od prije nekoliko decenija. Žene i djeca u narodnim nošnjama, okićeni dukatima, vesele se Uskrsu uz tradicionalne igre i pjesme.

„Svijet se pripremi lijepo za Uskrs. Sad se uglavnom svijet dosta oblači u nošnje, to se vraća stari taj običaj. Oblači se u crkvu, oblači se naveče bude sijelo i tako lijepo se proveselimo i svi uglavnom budemo sretni i veseli.“

„Naučila sam da nosim nošnju, od mame i volim da je nosim. Kad budem velika hoću nositi nošnju, jer sad kad sam mala volim da je nosim i kad budem velika isto ću je nostiti.“

Sačuvati tradiciju i autentičnost običaja u vrijeme opšte informatizacije, nije jednostavno. Nekada je to bilo potpuno drugačije, kaže Manda Banović i dodaje:

„Ja sam imala sestru i ja sam mlađa bila od nje. Ja sam to zavoljela kao malo dijete, jer je ona mene vodila svuda. Kad sam išla prvi put na sijelo, ja sam to voljela, to je meni bilo u duši. To je meni ostalo u duši ta tradicija, jer ko se veseli nema kad misliti o tuzi. On misli samo da se veseli i njemu je dobro.“

Još jedan stariji član ove porodice, Petar Banović, ističe kako se cijelog života trudio da običaje za koje zna, tokom godina što vjernije prenosi na nove generacije. Danas mu je kaže, srce puno kad vidi djecu i omladinu, koji običaje poznaju i njeguju, jer je to potvrda da će se tradicija i dalje prenositi.

„Čovjek, ako ne cijeni svoje korijene, onda ja ne znam čemu se on može nadati u budućnosti. Svaka osoba mora da zna odakle je ponikla, kako je ponikla, da cijeni te vrijednosti i da se usavršava i dopunjuje. “

U Doknju su žene poput bake Mande čuvari tradicije i zbog toga slika sa uskršnjeg sijela izgleda kao da je istrgnuta stranica iz istorije ovog područja.