Usamljena djeca Moldavije

Olga, Sabrina i Carolina su tri godine živjele same. Njihova majka je radila kao njegovateljica kod jedne porodice u Italiji, gdje je spavala u jednom hodniku na pomoćnom krevetu. U knjizi u slikama pod nazivom "Zemlja bez roditelja" fotografkinja Andrea Diefenbach donosi priče o djeci i roditeljima iz Moldavije koji žive odvojeno.

Najstarija sestra Olga "preuzela je ulogu majke, pripremila sir, ispekla kruh i pobrinula se za to da najmlađe sestre na vrijeme krenu u školu", prisjeća se Andrea Diefenbach. Na ovu fotografkinju iz Wiesbadena hrabrost djece je ostavila veliki utisak.

To kaže Olgina mlađa sestra Carolina tokom skoro svakog telefonskog razgovora svojoj majci. "Djeca sa situacijom dobro izlaze na kraj", kaže Andrea Diefenbach. "Porodice su međutim rastrgane, posljedice će se razumjeti valjda tek za 20 godina kada djeca odrastu."

I Cătălinini roditelji rade u inostranstvu, ali ona je manje usamljena od Olge i njenih sestara: Njeni baka i djed su iz drugog sela došli da žive s njom. U bivšoj sovjetskoj republici su mnoge porodice razdvojene. Prema navodima Svjetske banke, skoro jedna četvrtina stanovništva živi u inostranstvu. Mnogi od tih migranata u zemljama u kojima borave nemaju legalnu dozvolu boravka.

Roditelji redovno šalju pakete svojoj djeci. Ponekad su u paketu i kokice ili jabuke iz italijanskog supermarketa. "One, istina, nisu tako ukusne kao svježe iz Moldavije, ali paketi su često jedini način da roditelji pokažu svoju ljubav", kaže fotografkinja Andrea Diefenbach.

Zbog toga što u inostranstvu žive ilegalno, mnogi roditelji godinama ne mogu posjetiti svoju djecu. Jer, na granici će ih pitati gdje su im važeći dokumenti. Ludmilla, koja u Italiji obavlja posao čistačice na šest različitih mjesta, svog sina Slaweka nije vidjela sedam godina. Sada ima legalnu dozvolu boravka i može ga dovesti kod sebe.

Andrea Diefenbach fotografisala je i u Italiji roditelje napuštene djece. Na primjer Aljonu i Vanju, koji novac za svoje dvoje djece zarađuju na jednom polju gdje beru lubenice. Kada pada kiša, nemaju posla i onda ne dobiju nikakvu dnevnicu.

"Roditeljsku ljubav može osjetiti svako", kaže Andrea Diefenbach. "Želim da ljudi u Zapadnoj Evropi, kada budu gledali moje slike, počnu razmišljati o tome da njihova čistačica iz inostranstva možda ima djecu i o tome kakav ona život vodi", kaže ova fotografkinja.

Roditelji koje je portretirala nisu imali drugog izbora nego da sreću potraže u inostranstvu i da svoju djecu duži period gledaju samo na slikama. "Nisu znali ni kako da djeci kupe olovke za školsku godinu. Republika Moldavija važi kao najsiromašnija zemlja Evrope. Prosječna plata stanovnika manja je od 200 eura mjesečno.

Za svoj projekt "Zemlja bez roditelja", Andrea Diefenbach je 2012. dobila nagradu reporterske mreže n-ost za Istočnu Evropu. "To su slike bez lažne patetike i upravo zbog toga impresivnije pokazuju posljedice ekonomskog razmimoilaženja Evrope", kaže član žirija Lars Bauernschmitt.

Fotografije Andree Diefenbach mogu se vidjeti do 12. maja u gradskom muzeju u Wiesbadenu. Ona je svoju knjigu sa fotografijama predstavila i u Moldaviji. "Mnogi ljudi su bili iznenađeni kada su vidjeli kakav težak život vode njihovi rođaci u inostranstvu. Poznati su im bili samo paketi sa namirnicama i odjećom."