UN još bez rješenja za Liban

Ako je netko mislio da je prvenstveni cilj intenzivnih pregovora u Vijeću sigurnosti u vezi sa ratom u Libanu bio da se što je prije moguće okončaju vojne operacije, on se prevario. Ono što su Francuska i SAD tokom vikenda slavili kao kompromisno rješenje u najboljem se slučaju može označiti kao pokušaj da se na brzinu progura neka rezolicija o Libanu. Pri tome se pojam «rezolucije» treba shvatiti kao o»odluka», a ne u izvornom smislu kao «rješenje».

To je nakon gotovo mjesec dana žestokih napada i protunapada Hezbolaha i Izraela naprosto premalo. A nedoumica je još povećana činjenicom da se ni usprkos tom kompromisu Vijeće sigurnosti nije uspjelo tokom vikenda o tome glasati. To je jasan signal na zaraćene strane da se do daljnjeg može nastaviti sa borbama. One to čine sa sve većom zagriženošću, i sa sve više žrtava na obje strane.

A oni kojima se rezolucijom u stvari željelo pomoći, natjerani su sa se izjašnjavaju protiv nje. Tako je libanski premijer Fuad siniora već odbacio nacrt rezolucije, jer neka od najavžnijih pitanja njome nisu riješena. Siniora se očajnički trudi da pronađe rješenje sukoba. Ali njegova vlada je suviše slaba i on se mora oprezno kretati između onoga što je potrebno i onoga što mu je moguće. Nužno potrebno bi bilo razoružanje Hezbolaha kao vojnog faktora unutar Libana. Moguće je, međutim, u najboljem slučaju rješenje koje bi i Hezbolahau i Izraelu dalo osjećaj da su u brobama proteklih tjedana nešto ipak postigli. Pobjednika i poraženog niti može biti, niti će biti.

Upravo tu leži i jedna od najvećih slabosti sadašnjeg prijedloga rezolucije: od obje se strane traži obustava borbenog djelovanja, Izraelu se, međutim, daje pravo na samoobranu, i od njega se ne traži da napusti teritorij Libana. Ta formulacija dopušta samo jedno tumačenje: da se Hezbolah označava kao agresor, što ta organizacija nikada neće prihvatiti, mada je naravno svojim napadom od 12. jula započela sukob. A bilo bi pravo političko samoubojstvo kada bi se bilo koji neki libanski premijer prihvatio to tumačenje.

Druga slabost prijedloga je nejasnoća o koracima koji bi trebali slijediti nakon obustave vatre. Primjerice, da li će i kada doći do angažmana međunarodnih mirovnih snaga u Libanu. Sigurno je samo da bi realizacije toga trajala nekoliko daljnjih tjedana – vrlo teških tjedana za već ionako napaćeno civilno stanovništvo koje pati prije svega zbog siljepog bjesnila Izraelaca i Hezbolaha.

Sasvim je razumljivo da nijedna zemlja na svijetu neće pokušati nekom vojnom akcijom nametnuti red i mir na jugu Libana. Rizik je tu suviše velik da se postane naprosto jednom od zaraćenih strana. A samo lijepim riječima neće se nijednu državu potaći na angažman – bez efikasnog prekida vatre neće biti ni sigurnosti na tom području, a pogotovo ne mira.