1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Umjetnost spaja dobre ljude

Više od četiri mjeseca u centru Bijeljine postoji prva prodajna likovna galerija u tom gradu ikad. Ona je dio priče koja govori o životu čovjeka u vremenu zla, ali i o umjetnosti koja je oplemenila i spojila dobre ljude.

Likovna galerija „Lekasej“ smještena je u desetak kvadratnih metara prostora, nedaleko od zgrade gradske administracije u Bijeljini. Za slikara amatera Seada Vidinlića ovo je utočište u rodnom gradu, luka u kojoj je konačno našao svoj mir, u kojoj mu se vratila vjera u ljudsku dobrotu.

„Molimo Vas, nemojte nikada zatvoriti ovu galeriju,“ pominje Sead molbu koju su mu uputile dvije starije gospođe, već prvoga mjeseca nakon otvaranja. U tom mjesecu prodao je 18 ulja na platnu. Do sada ih je naslikao više od 600, a 450 je u domovima i privatnim kolekcijama ljubitelja slikarstva. Na njima su motivi rodne ravnice i rodnog grada, bosanskih planina, rijeka Drine i Save. Naslikane su i prve trešnje, potoci, šumarci i puteljci iz djetinjstva. Proljeće, ljeto, jesen i zima. Ima na Seadovim slikama i plavog neba, ali i tamnih oblaka. Ima boja, ali i sivila. Kao i u životu čovjeka.

Ulaz u galeriju Lekasej

Galerija je smještena na malom prostoru u centru Bijeljine

„Kažu da se za umjetnost živi, ali se od nje ne može živjeti. Evo, ja živim od umjetnosti. Nije to neki život, ali barem nisam gladan. Slikanje mi nije hobi, ono je moja duhovna i fizička hrana, moj hljeb,“ kaže Sead Vidinlić za Deutsche Welle. A slikati je počeo 2001. godine iz potrebe da nađe smiraj, da ponovo sanja svoje izgubljene snove. Izgubio ih je 1992. kad je u Bosni i Hercegovini počeo rat, kada je nastupilo vrijeme zla u kojem je dobrota, veli, ipak tinjala u ljudskim srcima.

Vrijeme zla

Sead priča o tom vremenu, a priča je mučna kao i stotine hiljada sličnih priča onih koji su preživjeli ratno doba. Kaže da je tada prestao pamtiti datume. U sjećanju su samo godišnja doba, dobro i loše što mu se događalo. Pamti kada je otišla žena sa kojom je živio dvadeset godina. Nisu imali djece. „Ona nije mogla da podnese ono što sam ja morao podnijeti. Imao sam stare, nepokretne roditelje i nisam htio da ih ostavim. Ona nije mogla izdržati ono vrijeme i otišla je. Nismo se više nikada ni vidjeli ni čuli,“ priča Sead.

Predratni trgovac odveden je u radni vod, u Zloselo na planini Majevici, gdje je proveo najveći dio rata. Pamti da je jedan od stražara rekao da mora da ih čuva, mada bi ih radije pobio. „Tvrdim da smo bili u logoru. Tamo gdje smo spavali, tu smo vršili i nuždu. Znam da sam proveo ljeto, jesen i zimu u logoru. Kopali smo rovove, tranšeje, sjekli šumu za vojsku. Jednom smo bili prinuđeni da prođemo kroz minsko polje da bi vojnici mogli da prođu za nama. Nije bilo smrtnih posljedica. U proljeće sam nakratko oslobođen, a potom opet u logor pa opet kratka pauza u kojoj sam mogao vidjeti roditelje. Tada sam se ponovo oženio,“ nastavlja Sead svoju životnu priču.

Bijeg iz logora

„I kada nas oslobode, nije to bila sloboda jer je cijeli grad za moj narod bio logor. Bio je policijski sat, telefoni su nam bili isključeni, nije se moglo previše kretati. U svemu tome dočekao sam i rođenje kćerke, nešto najljepše što mi se dogodilo u životu. A već sam se bio pomirio da neću imati djece,“ dodaje naš sagovornik.

Sead Vidinlić u svojoj galeriji u Bijeljini

Sead Vidinlić je preživio grozote rata i vratio se u svoju rodnu Bijeljinu

U aprilu 1995. pobjegao je iz logora. Sa suprugom i kćerkom starom nekoliko mjeseci krenuo je put Subotice, a stigli su do Mađarske, gdje su završili u pritvoru. „Prvu noć proveli smo u zatvoru gdje su nas ispitivali“, prisjeća se Sead. „Sve vrijeme mislio sam na roditelje koji su ostali. Kasnije sam čuo da su ih zbog kuće 'pokupili', to se tako zvalo, i prebacili preko linije razdvajanja u Tuzlu, gdje smo se kasnije našli.“

Iz Mađarske su krenuli ka Njemačkoj nakon što je njegova sestra sakupila 17.000 maraka i platila njihov put. „Došao je neki čovjek po nas. Dugo smo putovali, a potom se obreli kod moje sestre u Solingenu. Bila je presretna jer se ranije čulo da sam poginuo. Čak su mi prijatelji kasnije pričali da su me već bili prežalili,“ kaže slikar Vidinlić i dodaje: „U Njemačkoj sam proveo nepune dvije i po godine, ali nisam mogao da izdržim. Bilo mi je lijepo, ali me nešto vuklo Bosni.“

Život u nepoznatom gradu

Porodica se 1997. nastanila u Tuzli. Bilo je to za njih teško poslijeratno doba. Nisu imali posla i živjeli su od skromne ušteđevine. „Za mene je to bio još jedan nepoznat grad. Počeo sam se baviti završno zanatskim radovima, svim onim što sam u Njemačkoj naučio. Imao sam dobrog šefa tamo. Peter Grofman iz Solingena bio mi je kao rođeni brat. Zahvaljujući njemu naučio sam nekoliko zanata. Pomogao mi je, prihvatio me kao rođeno dijete. Nije htio da večera bez mene. Valjda me zavolio jer sam bio vrijedan, a nikada mi nije bilo mrsko raditi. Od takvih sam roditelja,“ ističe Sead.

U međuvremenu propao je i drugi Seadov brak. Neimaština ih je razdvojila. Sead kaže da taj period ne računa u život. Bilo je to teško vrijeme u kojem je znao zaplakati zbog roditelja koji su živjeli u neuslovnom smještaju. Radio je kod jednog privatnika za 50 maraka mjesečno. Ubrzo je napustio posao i zatim upoznao svoju sadašnju suprugu, rodom iz Bijeljine.

Prisjeća se tog vremena: „Sjedio sam kod kuće, pitao se šta dalje? Imao sam brata u Mostaru, on je poginuo u ratu kao vojno lice. Njemu sam nekad, kad je dobio stan, uradio jednu sliku. Od tada sam ponekad nešto uradio, ali nisam previše razmišljao o slikanju. Supruga je pronašla jednu moju minijaturu i nagovorila me da slikam, da pronađem sebe u tome, da se smirim. Od tada, od te 2011., slikam svaki dan, ponekad neprekidno i preko deset sati. Ne može mi dosaditi nešto što volim.“

Sead Vidinlić slika u galeriji

Sead Vidinlić sada svaki dan slika u svojoj galeriji

Povratak u rodni grad

Porodica Vidinlić u Bijeljinu se vratila 2008. godine. Seadova kćerka ostala je sa svojom majkom u Tuzli. U tom gradu umro mu je otac, a mati je dočekala povratak i umrla je u svojoj kući u Bijeljini. Život i smrt, tuga i radost, uvijek se prepliću. Sead je hodao ulicama rodnog grada, razgovarao sa poznanicima, starim prijateljima. Mnogo toga se promijenilo, ali nije sve. A ono za šta je on vjerovao da se ne može promijeniti je ljudska plemenitost.

„U Bijeljini sam nastavio slikati kod kuće i sve više ljudi dolazilo je da kupi moje slike. Odlučio sam otvoriti prodajnu galeriju i počeo tražiti mjesto u centru grada. Mnogi su mi govorili da to neće moći, da su loša vremena, da je to veliki rizik, da nisam normalan. Pitali su se koga slike interesuju? Više sam se plašio kako će ljudi prihvatiti moje radove nego da li ću imati novca da platim zakupninu poslovnog prostora“, priča Sead i dodaje da su njegovi kupci iz dijaspore, ali i domaći ljubitelji slikarstva. Četiri mjeseca već redovno plaća obaveze, a ostane mu i za život. Ipak, sve bi možda bilo drugačije da nije bilo jednog mladog čovjeka koji je slikaru dao svoju podršku.

Slika Trešnje u galeriji Lekasej u Bijeljini

Njegove slike su poželjne, kako kod dijaspore, tako i kod domaćeg stanovništva

Dobar slikar i dobar čovjek

„Pojavio se jedan mještanin, kupac mojih slika, koji je stao iza mene. Zove se Vladimir Mitić i ima 28 godina. Nisam ga znao ranije, ali sam znao njegove roditelje. Vladimir se bavi veledrogerijom, lijekovima. Kupio je jednu moju sliku i odnio na poklon u Beograd, ljudima koji se u slikarstvo razumiju i u privatnoj kolekciji imaju djela velikih slikara. Oni su moj rad pohvalili i to mu je izgleda bilo dovoljno. Ovako mi je rekao: 'Slušaj, sve što treba, ja ću finansirati, ja ću ti pomoći. Ništa se ne brini.' On me digao iz pepela, razbio moje sumnje. Kad sam ga pitao zašto to radi kazao je: 'Mislim da si dobar slikar i dobar čovjek, a ja imam mogućnost da ti pomognem'“, priča slikar Sead Vidinlić.

Dodaje da je dužan objasniti naziv galerije: „Htio sam je nazvati po Vladimirovom sinu Alekseju, ali on je predložio naziv 'Lekasej'. Naime, tako je njegovog sina zvao jedan dječak iz njihove familije i taj smo naziv uzeli. Ima tu i Alekseja, lijekova ili lekova i moga nadimka Sejo. Eto, to je ta kombinacija. Radim ono što volim, živim od toga u svom rodnom gradu. Imam prijatelje, uspješan brak i svoju kćerku. A ponovo idem i u ribolov sa svojim prijateljem Sinišom.“