Umjesto srcem odlučivati glavom
Wolfgang Schäuble se konačno oglasio o temi godine - izbjeglicama u Njemačkoj. Govorio je slikovito i tražioce azila uporedio sa lavinom. I to lavinom koja se stalno povećava i sve više izmiče kontroli. Schäuble je dugo šutio po pitanju masovnog dolaska Sirijaca, Afganistanaca i drugih, a kada je on progovorio, onda to zvuči kao znak za uzbunu.
Ova "stijena od političara" u redovima CDU-a je institucija za sebe. Lojalnost je njegova primarna vrlina. Iako ga Angela Merkel godinama nije protežirala, on je bio njen vjerni kopilot u svakodnevnom političkom biznisu u Berlinu. Njegova "lavina" mogla bi predstavljati početak kraja bezbrižne politike pod sloganom "Uspjećemo!". Schäuble ima moć. On može, ako hoće, postati vođa kritičara Angele Merkel. Tim prije što do sada nije bilo izazivača. Oči i uši mnogih su odavno upereni u njega. Tim prije što se događaji smjenjuju jedan za drugim.
Merkel u klopci koju je sama sebi postavila
U koaliciji vri. Angelu Merkel sve više uzimaju na nišan političari iz redova njene partije. Doživljavamo li sada, kako piše berlinski list Tageszeitung, "pobunu protiv Angele Merkel"? U principu je riječ o reviziji politike otvorenih vrata. To ne bi bilo ništa drugo do politički bankrot za kancelarku. Kancelarka ne može tek tako reći, "pa dobro, sada važi gornja granica", a da pri tom ne riskira da izgubi svoj položaj. Do sada se ministar unutrašnjih poslova Thomas De Maiziere protivio kancelarkinoj politici da "azil ne poznaje gornju granicu". Ali on je to činio zanatski nespretno, tako da su vanjski odjeci bili apsolutno opasni za politički opstanak koalicije.
De Maiziere, zapravo blizak saradnik Angele Merkel, je u samo nekoliko dana uspio dva puta korigovati politiku svoje šefice, naravno iza njenih leđa. Spajanje familija za Sirijce trebalo je otežati a Dablinski sporazum ponovo primjenjivati. Merkelova je bila prevarena, SPD ljut. Ali najgori je bio signal odnosno neželjena poruka koja je poslana i koja je glasila "Mi to ustvari ne možemo!" Thomas De Maiziere kao Thomas Mizerni? Ali upravo takav zaključak bio bi pogrešan.
Ministar unutrašnjih poslova ima pravo. Ako nadležni resor, a to je njegovo Ministarstvo unutrašnjih poslova, nema pojma koliko se izbjeglica nalazi u njemačkim prihvatnim centrima, onda postoji dokaz da nešto više nije pod kontrolom. A De Maiziere pokušava da brod ponovo usmjeri na pravi kurs i ponovo zagospodari situacijom. Pri tom pokazuje potajnu istrajnost. I dobro je što je tako.
Zaustaviti priliv zbog unutrašnjeg mira
Radi se o sljedećem: Poželjeti dobrodošlicu je početna gesta. Na duže staze je briga o izbjeglicama, a da ne govorimo o integraciji, jedva izvodljiva, ako se uzme u obzir da se radi o broju od preko milion izbjeglica. Logistički i administrativno-birokratski će gradovi i komune s tim već nekako izaći na kraj. Ali preplašeni i oni koji predstavljaju srž društva ne žele nikakve eksperimente. Vlada im ne treba davati povod da se povezuju i da šire neprijateljsko raspoloženje prema strancima. Bolje je dobro zbrinuti one koji su već tu, nego loše zbrinuti puno više ljudi.
Jedno je jasno: Politika prema izbjeglicama odlučiće o kancelarskoj funkciji Angele Merkel. Ona se još uvijek nalazi u procjepu, između Nobelove nagrade za mir i ostavke. Između toga da je proglase sveticom i potpune blamaže. Ako bude razriješena sa mjesta kancelarke, to neće biti samo loše za nju nego i za ugled Njemačke. Za društvo bi to bila katastrofa srednje veličine, kada bi nas previše povuklo srce i kada bismo zanemarili razum. Konsenzus je karakteristika našeg društva. On se ne bi trebao previše dovoditi u pitanje. Angela Merkel bi morala pronaći put da koriguje svoju politiku, inače će to uraditi drugi. Wolfgang Schäuble bi mogao da bude jedan od njih.