1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Ujedinjeni u siromaštvu

Njihovi prihodi jedva da su dovoljni da plate račune. Komad bijelog ili crnog hljeba i zdjela toplog jela, to je jedini obrok koji imaju. Korisnici su narodne kuhinje i zavise o dobrim ljudima koji podržavaju kuhinju.

Oni ne traže tzv. „bijeli hljeb“, kao poslanici u BiH čija su to redovna mjesečna primanja čitavu godinu nakon isteka mandata. Oni se ne svađaju zbog međunacionalnih i međureligijskih problema. Gladni su i treba im danas barem jedan topli obrok. U Narodnoj kuhinji 'Imaret' (kuhinja prim. aut.) u Tuzli dnevno se pripremi 3.600 obroka. O svemu vodi brigu Dobrotovorno društvo „Merhamet“. Korisnici ove kuhinje za Deutsche Welle govore o svojim problemima.

Nemam ništa, a ne mogu ni da zaradim

Suppenküche in der nordbosnischen Stadt Tuzla

Azra Hajrulahović

Azra Hajrulahović (48) deset je godina korisnik narodne kuhinje. Po struci je viši ekonomski tehničar i radila je u Željezari Zenica. Od početka rata u BiH živi u Tuzli i od tada nema stalno zaposlenje. „Samohrana sam majka i imam sina maturanta, mašinski smjer, kompjutersko projektovanje. Živim sa sinom i teško bolesnom drugaricom. Jučer sam donijela njenu socijalnu pomoć koja iznosi 120 KM i koja joj ne može biti ni za lijekove. Na sina sam ponosna jer je uzoran učenik, a jučer je došao iz škole i kazao da je imao nesvjesticu od gladi. Srećom, imamo ovaj ručak kojim sam prezadovoljna. Da mi nema ove kuhinje ne znam kako bismo preživjeli“, priča Azra Hajrulahović.

Uprkos lošem zdravlju, uspije ponešto zaraditi čisteći zgrade, stanove, kanalizacione odvode. „Radim sve da iškolujem sina, da bude hairli čovjek, ali mnoge poslove ja kao žena ne mogu dobiti. Previše je nezaposlenih koji traže bilo šta da rade. Vjerujte da sad u frižideru imam samo teglu džema. Ne samo mi, mnogi su ljudi, mnoga su djeca gladna. Struju nisam platila dva mjeseca, nemam deterdženta za pranje veša. Nemam ništa, a ne mogu da zaradim“, kaže kroz suze samohrana majka Azra.

Penzija samo za račune i režije

Marko Milatović je rođeni Tuzlak, po struci pravnik sa višom školom. Kaže da je radio u pravosuđu, ali je posao u Sudu za prekršaje izgubio nakon reforme pravosuđa. „Proglašen sam viškom i sa 33 godine radnog staža upućen na Biro za zapošljavanje. Od otpremnine sam plaćao doprinose i konačno sam stekao prijevremenu penziju. Supruga Nermina je inžinjerka tehnologije i radila je u 'Siporex-u'. Nakon promjene vlasničke strukture skoro dvjesta radnika je otpušteno, među njima i ona pa je sada na Birou za zapošljavanje“, kaže Milatović.

Dodaje da od 320 maraka penzije oko 200 maraka ode za račune i režije. Preostali novac nije dovoljan za život dvoje ljudi, pa su se prošle godine prijavili kao korisnici narodne kuhinje. Ovaj ponosni čovjek kaže: „Hvala Bogu da mi u Tuzli imamo narodnu kuhinju. Ima ljudi i gorih od mene, bez ikakvih primanja, pa još ako neko u porodici ima bolesnika. Sramotno je da se od zarađene penzije ne može živjeti, a kad je čovjek u nevolji mora biti zadovoljan onim što dobije kao pomoć. Hvala onima koji ovu kuhinju organizuju i koji je pomažu. Šta bi ljudi bez njih?“

Suppenküche in der nordbosnischen Stadt Tuzla

Narodna kuhinja se nalazi u oronulom nekadašnjem Ekspres restoranu u Tuzli

Nema posla za sve one koji ga traže

Rođeni Tuzlak Jan Burda, po narodnosti Čeh, a po struci VKV elektro-mehaničar za elektro-enegetska postrojenja. Radio je u rudnicima, termoelektrani i nekim drugim preduzećima, a otkaz je dobio sa 30 godina radnog staža. „Radim privatno kada ima posla i ako me neko angažuje. Ako Bog da da poživim i odem u starosnu penziju, to je ono čemu se nadam. Imam dva sina koji su nezaposleni i nemam za sada način da taj problem riješim. Jednostavno, nema radnih mjesta, nema posla dovoljno za sve one koji ga traže i trebaju“, kaže Burda.

Kaže da je supruga teško oboljela i smještena je u bolnicu. Bez tri stuba kuće, veli, život je postao neizmjerno teži. „Njena penzija pokriva bolničke troškove i molim Boga da joj bude bolje, da ozdravi. Krajem prošle godine prijavio sam se u narodnu kuhinju i već tri mjeseca sam korisnik. Nisam nikada mislio da ću doći do ovoga, ali ne zna niko šta ga u životu čeka. Hrana je dobra, osoblje ljubazno i mogu vam reći da se ovdje osjećam kao čovjek“, kaže Jan Burda za Deutsche Welle.

Volonterka upravnica Narodne kuhinje

Upravnica narodne kuhinje „Imaret“ je Jasminka Ibrahimović. Ovaj posao obavlja volonterski već pet godina. Po struci novinarka, penzionerske dane provodi pomažući drugim ljudima. „Svakoga dana u centralnoj kuhinji pripremi se 3.600 obroka koji se podijele ovdje u restoranu ili se dostavljaju na sedam punktova u Tuzli te na punktove u općinama Lukavac, Kalesija i Gračanica. Najvažnije nam je da sve bude spremno na vrijeme, da je hrana dobra i da su ljudi zadovoljni“, kaže Jasminka.

Ne raduje je, veli, to što mnogi ljudi nemaju šta da jedu, ali ne želi govoriti o uzrocima takvog stanja. Volonterski angažman u narodnoj kuhinji ispunjava je posebnim osjećajem i kaže da taj osjećaj poznaju svi oni koji na bilo kakav način pomažu drugima. Ističe da se čovjek rodi sa potrebom da pomogne drugome i da to niko i ništa ne može promijeniti.

Suppenküche in der nordbosnischen Stadt Tuzla

Jasminka Ibrahimović (prva s desna)

Pomoći građanima da prežive krizu

Adil ef. Pezerović je predsjednik Regionalnog odbora „Merhameta“ Tuzla koji upravlja narodnom kuhinjom. Podsjeća da je u radu kuhinje angažirano 16 uposlenih kuhara i vozača, te oko 60 volontera na punktovima gdje se dijele obroci. „Narodna kuhinja 'Imaret' u Tuzli je osnovana prije 15 godina. Na početku smo rekli, uzdamo se u pomoć dragog Boga i pomoć dobrih ljudi. Kuhinju ćemo osnovati da pomognemo građanima u socijalnoj potrebi, da prežive postratnu, ekonomsku i svjetsku krizu koje se posebno teško podnose u zemljama kakva je BiH. Na početku se prijavilo 250 korisnika, a danas se ovdje napravi 3.600 obroka. Pojedinim, teško bolesnim korisnicima hrana se dostavlja na kućnu adresu“, kaže efendija Pezerović.

Kaže da je ovo konkretna pomoć građanima te da niko nikada nije došao u narodnu kuhinju, a da mu vrata nisu bila otvorena. „Ovo je veliki posao, od nabavke potrebnih sirovina, preko pripreme hrane pa do dostave obroka. Uposlenici dobijaju redovne plaće i doprinose, istina, minimalne, ali drugačije ne može. Prioritet je dat kuhinji odnosno kvalitetu hrane. Hrana se redovno kontroliše u skladu sa higijenskim standardima“, ističe Pezerović.

Oslanjati se jadni na druge

Dodaje da rad kuhinje pomažu općina, kanton, Islamska zajednica, razne institucije, organizacije, ne pitajući za vjeru, naciju, političko opredjeljenje, a najdraža mu je pomoć običnih građana, vrlo često učenika, mladih ljudi.

Adil ef. Pezerović ističe: „'Učenici pomažu narodnu kuhinju' je tradicionalna akcija. Oko stotinu škola se angažira u ovoj plemenitoj akciji pomoći i učenju djece da budu humana. Veliku pomoć pruža Islamska zajednica, jedan od naših pokretača i osnivača, preko koje se samo uz Kurban-bajram godišnje prikupi oko 70 tona kurbanskog mesa, ali i mnogo drugih potrebnih sirovina za spravljanje hrane. Jednostavno, moramo se naučiti da se oslanjamo jedni na druge do nekih boljih vremena.“

Preporuka redakcije