1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Ugroženi identitet – halabuka oko jedne riječi

Ko se okuplja na ulicama da demonstrira protiv muslimana, osjeća se ugroženim, kažu aktivisti pokreta Pegida, strahujući za njemački identitet. To je besmislica jer je identitet stav a ne dio inventara.

Suočili smo se sa vremenom nacizma, kritički smo propratili ukotvljenost Savezne republike Njemačke na Zapadu i analizirali propast Istočne Njemačke. Upravo jer smo temeljiti. Nedostaje još suočavanje sa vremenom poslije 1989. Naime, postoji aktuelni povod da se sa tim odmah počne. Baš na dvadeset i petu godišnjicu od pada Berlinskog zida spotičemo se o Pegidu. Protestni pokret sa jasnim istočnonjemačkim osobenostima. Drezden je njegova centrala, novo mjesto hodočašća za isfrustrirane ljude. Ali i vruć krompir za politiku.

Najprije su se ljudi okupljali da izraze protest protiv islamista, potom je i cijeli islam postao predmet negodovanja, a u međuvremenu je demonstrantima postalo važno suštinsko pitanje svakog društva: ko smo? Kakav identitet imamo mi, Nijemci? Još nismo čuli odgovore, ali smo čuli šta sve nismo, i šta navodno nanosi štetu našem identitetu. Manje muslimana, manje azilanata, manje izbjeglica, nabolje da ih uopšte nema. Potreba za više homogenosti sebi krči put – za više njemačke homogenosti, tačnije rečeno. To miriše na etnički nacionalizam, znači jako je opasno. A svakako je ružno.

Volker Wagener

Volker Wagener, autor komentara

Istočnonjemačko iskustvo iz devedesetih

Priča koja se odvija iza suza radosnica godine 1989. je za istočnu Njemačku priča o privrednom propadanju u prvih deset ili petnaest godina, priča o socijalnoj nesigurnosti. Drukčije rečeno, osjećanja aktivista pokreta Pegida nisu ukorijenjena u DDR-u već u životnom iskustvu iz devedesetih. To je decenija kolektivne povrijeđenosti za mnoge građane sa istoka zemlje. Nisu samo dobili slobodu, već su izgubili nešto što im je blisko. A oni koji su pritom ostali bez posla ili još uvijek primaju manje plate za isti rad u odnosu na svoje kolege na zapadu zemlje, čeznu za nekim osloncem. Malo je tu mjesta za toleranciju. Dakle, mnogi ljudi sa istočnonjemačkim biografijama ne mogu više da prepoznaju svoj zavičaj u odnosu na godinu 1989. To se može razumjeti, ali se ne može promijeniti.

Ni zapadni dio zemlje nije to što je bio prije ujedinjenja. Nema više njemačke marke, a skoro da je izumrlo tradicionalno njemačko rudarstvo. Ko živi na selu doživljava nestanak njemu bliskog svijeta: nema više mesare, apoteke, škole i pošte. Globalizacija proždire našu svakodnevnicu. I na istoku i na zapadu zemlje mnogi mogu da se žale na to i da se osjećaju izgubljeno u novom digitalnom svijetu. Međutim, niti su naši muslimani, niti azilanti ili izbjeglice krivi za sve to. Svijet je postao globalniji, brži, drukčiji. Pa i Njemačka. S tim se moramo suočiti.

Zapadnonjemačka mahinalna reakcija: multikulturalna scena bruji

Zato je dobro da se uglavnom na zapadu zemlje formirao građanski otpor Pegidinom nemstvovanju. Ukupno uzev, on mobiliše više ljudi nego svi Pegidini marševi zajedno. Na sjeveru, zapadu i na jugu zemlje su „antipegidaši“ iskusni aktivisti antiatomskog i mirovnog pokreta, to su uvježbani angažovani aktivisti koji se bore za građanska i manjinska prava. Multikulturalni aparat radi kao podmazan. Iza njega je iskustvo, iskustvo koje na istoku zemlje, u Rostoku ili Drezdenu (još uvijek) ne postoji.

Izlišna debata o identitetu

Jalove su rasprave o tobožnjem gubitku njemačkog identiteta. Jer homogena nacionalna država je fikcija. Realnost je Njemačka kao useljenička zemlja. To odgovara i zakonima tržišta i volji doseljenika. Dobro je što je tako. Sve ostalo spada u socijalnu romantiku. Nju sebi ne možemo priuštiti, ni ekonomski ni društveno. Naročito ne kao Nijemci u središtu Evrope.