Ubistvo koje je pokopalo nade u mir

Ubistvo Jicaka Rabina prije deset godina je duboko potreslo izraelsko društvo. Danima nakon toga je trajala javna rasprava koja se uglavnom završavala izrazima nevjerice i bespomoćnosti. Za Rabinom je najviše žalila omladina koja se zaricala kako će nastaviti njegovu mirovnu politiku. To raspoloženje je ipak ubrzo zamijenilo razočarenje politikom političke ljevice čiji su je lideri ubrzo sveli na stranku marginalnog značaja. Mirovni pokret se urušio pred talasom nasilja izmedju Izraela i Palestinaca.

Nacionalistički blok partija, prije svega oni koji zagovaraju politiku podizanja novih jevrejskih naselja su, medjutim, i dalje agresivni kao što su i bili prije deset godina. Nešto se ipak promijenilo. Danas, za razliku od 4. novembra 1995., kada se u Tel Aviv slilo stotine hiljada ljudi tražeći mir, nema nade da bi se tako nešto moglo ponoviti. Nade u mir su sahranjene. Njihovo mjesto su zauzeli apatija i dezorjentisanost.

Pri svemu tome Rabin uopšte nije bio andjeo mira, do čega je uzdignut nakon svoje smrti. On je svoj život posvetio osiguranju postojanja jevrejske države. Njegova mirovna politika se zasnivala na zahtjevu da Izrael ima puni suverenitet na području od Sredozemlja do rijeke Jordan, predvidjajući samo autonomiju za Palestince - ne i nezavisnu državu.

Uprkos toga je Rabinova politika bila nabolje što se Izraelu desilo od šestodnevnog rata 1967. Nikada toj državi nije išlo bolje, kako na političkom, tako i na privrednom planu. Odustajanje od sile kao sredstva za postizanje ciljeva uvijek sa sobom nosi odredjenu dinamiku svojstvenu društvima koji žive u miru.

Prije deset godina je postojala nada da će Izrael sklopiti mir sa svojim susjedima, te da ta država postane poštovana na Bliskom istoku. Ubistvom Rabina ubijena je i ta nada. Od tog trenutka Izrael nije doživio nijedan dan za koji bi se moglo reći da je dobar.