1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Ubijeni prirodnom smrću

Ubijeni su i sahranjeni, ali se ne vode kao civilne žrtve rata. Kod mnogih u umrlici još uvijek stoji „umrli prirodnom smrću“. Nadležne institucije u Bijeljini još nisu uradile svoj posao. Članovi porodica traže istinu.

Mezarje žrtava rata Lipić-Selimovići u Bijeljini

Mezarje žrtava rata Lipić-Selimovići u Bijeljini

"Proveli su ga, vezanih ruku, pored vrata sobe u kojoj sam ja bio, i ugurali ga u malu prostoriju u dnu hodnika. Ruke su mu bile vezane na leđima, a jedan Arkanovac ga je držao za kosu. Svi su potrčali za njima.

Uskoro se jedan od njih vrati. "Ne možeš stići da ga udariš", rekao je ležerno djevojci koja je bila u sobi, "znaš kakvi su ovi naši kad se navale na nekoga". Obuzela me gorčina. "Bože moj, zašto mu ne odvežu ruke, pomeo bi ih sve u sekundi, niko ne bi mogao ni da mu priđe", pomislio sam.

Jusuf Trbić je preživio, drugi uhapšeni nisu

Jusuf Trbić je preživio, drugi uhapšeni nisu

Onda sam, onim jednim okom na koje sam još mogao pomalo da gledam, vidio nekoga kako nosi kofu vode, da osvijeste Ćosu. Nije prošlo dugo, dovedoše ga i on sjede blizu mene. Pogledali smo jedan u drugog, i ja sam osjetio tugu kakvu nisam susreo nikad u životu. I ja i on bili smo pred vratima smrti. "Zašto si ti dozvolio da te uhvate", pomislio sam. Kao da je to čuo, Ćosa je uvukao ramena i sagnuo glavu. I ta mi slika nikako ne izlazi iz glave. Kad god mislim o toj noći, pronađe me taj duboki, tužni Ćosin pogled, pogled kojim smo se oprostili jedan od drugog."

(Jusuf Trbić, "Gluho doba", Izdavač BZK Preporod, 2004. godine)

Ovako Jusuf Trbić, bijeljinski novinar i publicist, pamti posljednji susret sa Salkom Nargalićem Ćosom, početkom aprila 1992. godine. Trbić je preživio batine Arkanovaca, Salko Nargalić nije. Čuveni bijeljinski bokser sahranjen je u mezarju Pilakuša, a za njegu smrt, kao ni za smrt stotine ubijenih civila u Bijeljini niko nije odgovarao. Štaviše, većina se zvanično i ne vode kao civilne žrtve rata.

Neću da bježim iz svog grada

Mezar poznatog bijeljinskog boksera Salke Nargalića

Mezar poznatog bijeljinskog boksera Salke Nargalića

Omer Nargalić imao je 13 godina kada su mu ubili oca. Danas živi u Sarajevu i želi da se utvrde sve okolnosti i krivci za to ubistvo.

"Dobili smo prvi put izvod iz Matične knjige umrlih za oca da je, navodno, prirodnom smrću umro. Uopšte se ne navodi tamo da je ubijen. Isto tako, i u prije petnaestak dana izdatom umrlom listu je navedeno da je prirodnom smrću umro," kaže Omer Nargalić. Za Deutsche Welle govori kako je aprila '92 njegov otac "nezvanično" optužen. "Navodno, neku su informaciju imali da je doveo neke Zenge iz Brčkog, neku tu paravojnu jedinicu hrvatsku i da ih je rasporedio negdje tamo po Bijeljini, po našoj ulici i mahali, a nigdje veze s istinom to nema."

Sjeća se kako je familija govorila Ćosi da bježi sa ženom i djecom, da se skloni dok se "sve ovo malo ne smiri". "On kaže, šta ću ići, gdje ću ići, ovo je moj grad. Nisam nikome ništa dužan, nikome nisam nikakvo zlo učinio. Neću nigdje da idem jer ne smatram da trebam da bježim iz svog grada", sjeća se Omer. Dodaje da je otac, nakon što puškaranje po Bijeljini nije prestajalo, ipak odlučio da se skloni. Potom se čulo da je uhapšen i da na radiju poziva muslimane da predaju oružje i da će sve biti uredu. Sutradan je javljeno da je Ćosino tijelo u Redžepovoj kući (kuća ispred koje je Ron Haviv načinio čuvenu fotografiju Arkanovca koji nogom udara mrtvu ženu, op.a.). Neko iz porodice otišao je po tijelo da bi ga sahranili.

"Nisu mi dali oca da vidim. Kažu da je bilo mučenje žestoko, da su mu gasili cigare na tijelu, da su ga tukli, da su ga mučili baš ono dušmanski, što se kaže. I na kraju, nisu mogli batinama da ga ubiju. Navodno, viđena je prostrijelna rana, da su mu pucali u usta i na potiljku da ima izlazna rana."

Svi s metkom u potiljku

Kada je 11. septembra '95 rođak porodice Hamzić došao poslom pred njihovu kuću i pozvao ih, niko se nije javio. Ušao je u kuću i imao šta da vidi. Oko sinije, za kojom su večerali, ležali su Ajša Hamzić (1930), Razija Hamzić (1933), Ćamka (1927) i Hamdija Hamzić (1928) i mladi Isak Mešić zvani Elvir (1971). Svi s metkom u potiljku.

Merima Duraković i danas traži pravdu za ubijene

Merima Duraković i danas traži pravdu za ubijene

Merima Duraković, rođena Hamzić, izgubila je pet članova porodice. Ubijeni su joj majka, otac, dvije strine i unuk očeve sestre. Ona je tada bila u izbjeglištvu i želi da se otkrije istina koja je godinama pritišće, da se otkriju ubice. Želi barem da se ozvaniči nalaz obdukcije koja je svojevremeno rađena. U svih pet nalaza piše "DG: Vulnus sclopetarium capitis" (Prostrijelna rana glave, op.a.).

"Samo mi je dolazio Bagarić iz Sarajeva (Istražitelj Tužilaštva BiH Božo Bagarić, op.a.). Ja ne mogu da kažem kako se to desilo zato što ja nisam bila tu. Čovjek koji je prvi tu došao, on je umro. On je prvi koji je sve to vidio na licu mjesta. Ja znam da su moji roditelji metkom ubijeni...", kaže Merima i dodaje da i 18 godina poslije niko za ovaj zločin nije odgovarao.

Nalaz obdukcije za jednog od članova porodice Hamzić: prostrelna rana na glavi

Nalaz obdukcije za jednog od članova porodice Hamzić: prostrelna rana na glavi

Politička klima?

"Tužilaštvo ima više predmeta protiv nepoznatih lica, koji se uglavnom odnose na dešavanja u Bijeljini 1992. godine. Kada se govori o procesuiranju ratnih zločina i intenzitetu rada na ovim predmetima, svakako se mora imati u vidu politička klima koja vlada na ovim prostorima", piše na zvaničnoj internet prezentaciji Okružnog tužilaštva u Bijeljini.

Admir i Alma Sarajlić su imali 6, odnosno 10 godina kada su bili ubijeni sa još 20 srodnika i komšija

Admir i Alma Sarajlić su imali 6, odnosno 10 godina kada su bili ubijeni sa još 20 srodnika i komšija

Tužilaštvo poziva pojedince i nevladine organizacije da pomognu pri sakupljanju dokaza i ohrabrivanju svjedoka jer: "Osnovni problem na koji nailazi Tužilaštvo u postupku procesuiranja ratnih zločina je nedostatak dokaza, odnosno nedostupnost svjedoka ili njihovo odbijanje, ako nešto znaju o počiniocima zločina, da svjedoče ili, ako pristanu da iznesu saznanja o nekom licu, to lice obično više nije živo. Nerijetko se dešava da organi od kojih se traže podaci nemaju potrebnu dokumentaciju ili daju nepotpune podatke."

Izrugivanje žrtvama

Sudnica suda u Bijeljini: još se čeka na mnoge procese

Sudnica suda u Bijeljini: još se čeka na mnoge procese

Jusuf Trbić kaže da se radi o licemjerstvu. Tvrdi da je bilo mnogo slučajeva prikrivanja ratnih zločina što je, kaže, klasični "udruženi zločinački poduhvat". "Čak i u slučaju kad je bilo očigledno da se radi o ubistvu, a na zahtjev porodice da se pokrene istraga kad je podignuta krivična prijava. Dešavalo se da javni tužilac odgovori da nema elemenata za vođenje istrage jer se radi o prirodnoj smrti, mada su ljekari bijeljinske bolnice jasno napisali da je čovjek ubijen."

Podsjeća da nisu potrebne komplikovane procedure da bi se istina dokazala. Ističe da postoje svjedoci i postoje ljekarski nalazi, ali nema dobre volje. "Nevjerovatno je da za petoro ljudi s metkom u potiljku stoji da su svi umrli prirodnom smrću. Dakle, to je izrugivanje žrtvama, to je sakrivanje zločinaca i zločina i u tome učestvuju svi. Vi nećete danas nigdje dobiti jasan odgovor na pitanje ko je te ljude pobio i zbog čega. Ni u politici ni u sudstvu ni u policiji, nikoga to ne interesuje."

Nemoralne procedure

Mezari članova porodice Bišanović

Mezari članova porodice Bišanović

Aleksandra Letić iz Helsinškog odbora za ljudska prava u RS kaže da bi procedure morale biti pojednostavljene. "Ponekad se traži da se pokreću krivične prijave protiv NN lica, da se kompletan sudski postupak tako rigidno sprovede kako bi ljudi mogli da ostvare svoja prava. I onda je vrlo upitno da li oni uopšte to mogu s obzirom da se radi o događajima koji su se desili '92, '93. Koliko sad istinski možemo imati materijalnih dokaza?"

Smatra da je nemoralno prepustiti srodnicima civilnih žrtava rata obavezu da putem skupih sudskih procesa dokazuju da su izgubili najmilije. "U suštini je to dokaz na koji način se država, kako se oni odnose prema civilnim žrtvama rata. Može također da se postavi i pitanje da li se to namjerno radi. Jer to podrazumijeva da se nadoknade onda neće isplaćivati i onda ljudi odustaju jer nemaju, jednostavno, novca za to. Koliko tu brige ima? Očito da je nema."

Autor: Emir Musli

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić