1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Komentar

U Zagrebu živim, al' srce je u Posavini

Skupu cijenu rata i poraća platili su Posavljaci. Tisuće su morale napusti rodni kraj i snaći se kako je tko znao i umio. Velik dio njih novi život izgradio je u Zagrebu. Oni stariji rado bi se vratili. A mlađi?

Učešće na izborima u Hrvatskoj.

Učešće na izborima u Hrvatskoj.

Sedam je sati uvečer. Dvorana zagrebačke mjesne zajednice Vrapče puni se ljudima. Dolaze i mladi i stari. Nešto kasnije iz jednog ugla podrumske prostorije počinje odjekivati šargija. Okupljeni se dižu sa stolova, hvataju se u kolo, cupkaju i poskakuju u ritmu glazbe. Posavskom narodnom pjesmom trude se nadglasati šargiju, šargija njih i tako sve dok ih ne oblije znoj. Kažu mi: dobro došao na posavsko prelo!

Ankica Ćosić

Ankica Ćosić - lagodan život prekinuo rat.

Stariji su se rodili i živjeli u Posavini, oni najmlađi o Posavini su tek slušali. Rat ih je istrgnuo iz zavičaja, ali trude se ne zaboraviti gdje su im korijeni. Povezala ih je udruga „Izvorni običaji“ gdje svakog petka iznova slažu mozaik polupanih života. Novi dom pronašli su u Zagrebu ili okolici. Ponekad otputuju negdje. Navuku šarene posavske narodne nošnje, zaplešu i zapjevaju pred drugima. Htjeli bi i češće, ali put treba platiti, negdje spavati, nešto i pojesti.

Uvijek se plače i uvijek je teško

Anica Čosić rodom je iz sela Gradine gdje se udala, radila i živjela gotovo pet desetljeća. Zajedno sa suprugom podizala je i djecu i kuću. Djeca su rasla i završavala škole. Ali rat je grubo prekinuo ugodan život ove obitelji. S četvero djece 1992. godine Anica dolazi u Zagreb, drugih četvero je tih olovnih godina ostalo na ratištu. Jedan joj se sin nikada nije vratio. Iako su se djeca u međuvremenu poženila i poudala, a Anica dobila unuke, rodni kraj ne može zaboraviti. „Živim ovdje, al ' moje je srce u Posavini. 49 godina je otkad sam se udala i došla na to brdo. Što da vam kažem. Volim svoje mjesto i odlazim u naš kraj. Uvijek se plače i uvijek je teško.“

Tradicija, običaji i kultura se nikada ne zaboravljaju.

Tradicija, običaji i kultura se nikada ne zaboravljaju.

Život u velikom gradu isprva nije bio lagan, ali o svojim novim sugrađanima može reći samo ono najbolje. Pružili su joj ruku kad joj je najviše trebala. „Došla sam bez igdje ičega. Za pet dana zaposlila sam se u pekari kod jednog Dervenčanina. Primili su me kao svoje najbliže.“ U pekari je radila sljedećih trinaest i pol godina. Kako kaže, brzo se snašla.

Sve što je prije rata kućila toliko godina nestalo je u vatri i pljački, a selo, koje je nekoć bio njen svijet, posjećivala je posljednjih deset godina. Prvi susret s napuštenim domom nikada neće zaboraviti. "Kao da tu nikad nitko nije živio. To je bila šuma, trnje, porušeno, zapaljeno, odneseno. Nemaš nigdje ništa.“

Posavina više nije ista, drugi su ljudi i drugi običaji

Posavci u narodnim nošnjama

Posavci u narodnim nošnjama

U međuvremenu je očistila i uredila, u vrtu posadila krumpir i grah, ali kuće još nema. Još uvijek čeka obnovu porušenog doma. „Kad je prvi put iz moje zemlje nakon toliko godina niklo, što dam vam kažem, da sam sve to suzama polijevala i kopala, ali to su bile suze radosnice jer sam dočekala da opet nešto niče i raste.“

Osim uništenog doma, Anicu boli još nešto. „Kad smo prelazili iz Slavonskog Broda u Bosanski pisalo je ćirilicom 'Srpski Brod'. Nije bilo lako kad vidiš taj natpis, al ne dira me nitko, niti ja koga.“ Reći će da Posavina više nije ista, drugi su ljudi i drugi običaji.

„Brat mi se vratio, ima još naših ljudi tamo. Je rijetko, al' ima ih da su se vratili. Pitali su me kad idem, kad gorem ostanem spavati, dal' se bojim. Čega se imam bojati? Nisam nikom ni ukrala, ni otela, ni ubila nikoga.“

Na sljedećoj stranici: kad se promijeni ime sela Johovac u Jovanovac i kad dvojica zapjevaju...