U svijetu raste broj izbjeglica

Između Dablina i Ženeve je veliko rastojanje. Iako se geografska distanca avionom može prevladati za oko dva sata, rastojanje između Ženevske konvencije o ljudskim pravima i tzv. II Dablinske odredbe EU može se mjeriti svjetlosnim godinama. Konvencija EU o statusu izbjeglica određuje koja zemlja je nadležna za vođenje jednog postupka o dodjeli azila. II Dablinska odredba koncipirana je možda kao birokratska olakšica kako za nadležne institucije, tako i za izbjeglice. Ona se međutim pretvorila u branu protiv nepoželjnih gostiju. Azilantski postupci se u zemljama EU razlikuju. Iako jedna osoba ima dokaze da u svojoj matičnoj zemlji spada u grupu progonjenih ljudi, njen status nije isti u svakoj zemlji članici EU. U nekim zemlja kvota priznavanja azilantskog statusa je oko 50 posto, a u drugima samo 25 ili 1 posto. Istovremeno II Dablinska odredba predviđa da kada npr. jedna izbjegla osoba, dospije na obalu Španije, a kasnije podnese zahtjev za dobijanje azila u Njemačkoj, bude vraćna u Španiju, ukoliko se njen zahtjev odbije.

Brojne barijere za izbjeglice

U EU ne postoje zajednički kriteriji za izbjeglice, niti sistem njihovog raspoređivanja u zemljama članicama. Još uvijek za izbjegle osobe postoje beskrajne barijere, hapšenja i progoni. Bogate evropske zemlje kao što su Njemačka, Francuska, Belgija ili Irska skoro da nikada ne primjenjuju mogućnost da iz humanitarnih razloga odgode protjerivanje. Umjesto toga, ove zemlje čak protjeru i teško bolesne ili traumatizirane osobe u zemlje iz kojih su se uselili. Pri tome se najveći broj izbjeglica ne nalazi u bogatom dijelu svijeta već u siromašnom. Tako je najveći broj afganistanskih izbjeglica smješten u Pakistanu, izbjeglice iz Sudana su u Čadu, dok su iračke izbjeglice uglavnom u Siriji i Jordanu. Pri tome da se i ne govori o 25 miliona ljudi koji se u svojim zemljama u najtežim i nehumanim uvjetima nalaze u bijegu.