1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

U Siriji pobjeđuje – Putin

Kremlj pokušava da vojnim prisustvom u Siriji ostvari više različitih ciljeva. U svakom slučaju Rusija obezbjeđuje svoje dugoročne interese, piše u svom komentaru Ingo Mantojfel, urednik redakcije DW na ruskom jeziku.

default

Satelitska snimka koja pokazuje ruske avione u zračnoj bazi pored Latakije

Ne, izbjeglička kriza u Evropi svakako nije razlog što je Rusija stacionirala borbene avione, helikoptere i drugu armijsku opremu u novoj bazi u Siriji. Kremlj je na dolazak izbjeglica iz Sirije i ostalih zemalja samo odmahnuo rukom i to proglasio unutrašnjim problemom Evropske unije. Moralne vrijednosti ionako nikada nisu relevantne za spoljnopolitičke pobude Rusije.

U Moskvi se navodno broje samo geopolitički interesi država. Ne obazirući se na etičko pitanje svoje suodgovornosti za krvoproliće u Siriji, ruska spoljna politika ni sada ne vidi problem u tome što politički i vojno podržava režim Bašara al Asada. Na posljetku, taj Asad je jedini preostali partner Moskve na Bliskom istoku. A to je neobično važno u politici moći.

Ipak, od ovog ljeta u Kremlju sa zebnjom gledaju kako Asad polako pada u zapećak. Nuklearni dogovor sa Iranom najavio je otopljavanje odnosa Vašingtona i Teherana, do sada najvažnijeg Asadovog partnera. Pojačane vojne akcije SAD i Turske u Siriji, kao prvu metu imaju ubilačku bandu Islamske države, ali na duže staze mogu biti prijetnja i Asadovom režimu – to jest onome što je od njega ostalo.

Mannteufel Ingo Kommentarbild App

Ingo Mannteufel

Zato je izgleda predsjednik Putin odlučio da djeluje: U zaleđini zapadne borbe protiv Islamske države, prošle nedjelje je na prepad napravio rusku vojnu bazu u lučkom regionu Latakiji. Sa uzbuđenjem se iščekuje Putinov govor na Generalnoj skupštini UN krajem septembra – tamo će ruski predsjednik izvjesno vojnu bazu pokušati da predstavi kao ruski doprinos u borbi protiv džihadista, ali će insistirati na podršci Asadu.

Ukoliko se SAD i druge zapadne sile upuste u takav dil, to bi značilo da je Putin ostvario maksimum: slomio bi međunarodne zidove oko svoje zemlje koji su nikli zbog aneksije Krima i rata u istočnoj Ukrajini. Ponovo bi bio priznat status Rusije kao globalne sile – rame uz rame sa Amerikom. Istovremeno bi Asadov režim još neko vrijeme bio siguran, što bi takođe bio dokaz ruske moći.

Moguće je da se Vašington ipak neće upustiti u zajednički antidžihadistički front po cijenu da (za sada) ne dovodi u pitanje Asadovu budućnost. Ali i u tom slučaju bi Rusija izašla ojačana jer sada ima sopstvenu vojnu bazu na strateški važnoj istočnoj obali Sredozemnog mora. Čak i ako se Sirija raspadne u građanskom ratu, region Latakije je zgodno mjesto za vojno prisustvo.

Ne samo da je to oblast iz koje potiče dinastija Asad – to obalsko područje je istorijska postojbina Alavita i logičan izbor za alavitsku državu ako se Sirija raspadne. Tako nešto je već postojalo poslije Prvog svjetskog rata – tada pod patronatom Francuza. U zamjenu za strateški važnu bazu, Rusija bi mogla da nastupi kao zaštitnica takve alavitske države. Rusija bi dugoročno ostala važan igrač na Bliskom istoku. I tako bi Putinova politika prema Siriji iz ugla Moskve bila pun pogodak.

Preporuka redakcije