„U SAD se radikalizuju pojedinci“

DW: Da li masakr u Orlandu predstavlja novu, individualnu formu terorističkih napada?

Dejvid H. Šenzer: Ne. U SAD se radikalizuju pojedinci. Oni ne dobijaju instrukcije i nisu povezani sa nekom terorističkom grupom, ali takve grupe ih inspirišu da primjene nasilje na svoju ruku. Za to ima više primjera – tako je jedan pripadnik američke armije u američkoj vojnoj bazi Fort Hud 5. novembra 2009. ubio 13 ljudi.

Da li su ti napadi američki fenomen?

U SAD stvari stoje drukčije nego na Bliskom istoku ili u Evropi. Ovdje nema terorističke infrastrukture sa velikim brojem ljudi u gradovima, sa kojima potencijalni atentatori mogu da formiraju ćelije ili planiraju napade. Osim toga, organi bezbjednosti su jaki i rade tako efikasno da su u stanju da otkriju veću terorističku grupu zbog njene interne komunikacije. Zbog toga se ovi individualni teroristički napadi dešavaju u SAD, a ne drugdje.

Ako ti napadi nisu novi, otkada postoje u takvoj formi?

Bavimo se tom temom bar deceniju. U bombaškim napadima za vrijeme Bostonskog maratona u aprilu 2013, oba počinioca radila su na svoju ruku – nisu dobila instrukcije od neke terorističke grupe. To važi i za napad u San Bernardinu (od 2. decembra 2015). Od 2010. je uhapšeno oko 270 osoba i gotovo niko od njih nije bio povezan sa terorizmom. To su u gotovo svim slučajevima bili radikalizovani pojedinci koji su bili nezadovoljni svojim životom pa su se uhvatili za jednu ideologiju. Većina njih je uhapšena prije izvođenja napada. Ali, ni organi bezbjednosti ne mogu da budu savršeni – ovaj slučaj im je promakao kroz „sito“.

Da li je pooštravanje zakona o oružju moglo doprinijeti smanjivanju broja tih individualnih atentata?

Kontrola oružja je u SAD vrlo kontroverzna tema. Mnogi kažu da bismo, kada bi prodaja oružja bila bolje kontrolisana, imali i bolju prevenciju terorističkih napada. Ne vjerujem u tu argumentaciju. Ipak, jasno je da je atentatora u dva slučaja ispitala FBI. Dakle, bio je pod sumnjom. Kada je kupio oružje, to je moralo da alarmira organe bezbjednosti i FBI je morala i drugi put da ga ispita. Da su vidjeli da je imao veze sa terorizmom, činjenica da je nabavio oružje bi bila jasan signal da priprema novo krivično djelo.

Šta je Vaše objašnjenje za to da je u SAD i pored takve predistorije moguće kupiti oružje?

Prema američkom pravu, svako ima pravo da nabavi oružje ako nije pravosnažno osuđivan. Pošto atentator prije toga nije počinio krivično djelo, FBI je zaključila istragu. U Kongresu postoje inicijative da se zakon promijeni. Na primjer, postoji lista zabrane letova za potencijalne osumnjičene. Mnogi ljudi sa te liste nisu počinili krivično djelo. Ali, nalaze se pod sumnjom i ne smiju da uđu u avion, a ako to žele da učine moraju biti posebno ispitani. Ja sam u svakom slučaju za to da svako ko je učinio dovoljno da se nađe na listi nepoželjnih avionskih putnika i prilikom kupovine oružja bude posebno ispitan.

Za nekoliko nedjelja u Brazilu počinju Olimpijske igre. Postoji li na planu bezbjednosti lekcija koja proizilazi iz napada u Orlandu?

Terorizam je na međunarodnoj agendi od užasnih napada na Olimpijskim igrama 1972. u Minhenu. Međunarodna zajednica je otada mnogo naučila i poboljšala svoje mjere bezbjednosti. Ono što me brine jesu takozvani meki ciljevi kao što su klubovi ili gradska šetališta, mjesta na kojima se hiljade ljudi okupljaju zbog slavlja. Mi ne želimo da mijenjamo te navike, jer bismo u suprotnom izgubili dio naše ljudskosti. Ali, organi bezbjednosti moraju da dobro razmisle o tome kako da se izbore sa rizicima takvih manifestacija.

Što je više prava i sloboda, sve je veći – kako izgleda – i otpor koji im se pruža. Jesmo li stigli do tačke gdje slobode koje uživaju ljudi u takozvanom zapadnom svijetu smetaju sve većem broju ljudi?

Ne vjerujem. Uvijek postoji manjina koja pruža otpor, ali većina uspjeva da se izbori sa tim. Manjina, koja ne prihvata ta prava, na kraju se nalazi na obodu društva. Pitanje je kako te ljude možemo da ubijedimo da problem razlika u mišljenjima rješavaju demokratski a ne nasiljem. Moramo se baviti prevencijom terorizma i političkog nasilja. To je veoma veliki izazov, ali društvo mora da iskoristi svoju hrabrost i resurse kako bi se pozabavilo tim problemom.

Dejvid H. Šenzer je direktor Trijangl centra za terorizam i nacionalnu bezbjednost u školi za javnu politiku Djuk Sendorf pri univerzitetu u Derhamu.