1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

U posjetu zoni smrti

Od ožujka 2011. godine se ljudi u okolici nuklearne elektrane Fukušima bore s posljedicama katastrofe koju su prouzročili potres i tsunami. Ruševine reaktora iznutra imala je prilike vidjeti jedna njemačka tv-ekipa.

Policajci patroliraju po cesti, nose zaštitne maske i rukavice i mjere intenzitet radioaktivnog zračenja. Oni kontroliraju strani televizijski tim, stalno telefoniraju, nazivaju nekoga kako bi dobili potvrdu da je dozvola koju su im njemački novinari predočili doista važeća. Ne znaju - to pokazuje 45-godišnji dokumentarac njemačke televizije WDR - da razina zračenja varira iz koraka u korak. Na livadama i u šumama je, naime, puno viša nego na cesti. Pritom je fatalno to što je radiaktivnost - nevidljiva. Policajci nisu iz kraja oko Fukušime. Oni su poslani ovamo, u ozračenu zonu, po dužnosti. Njemački novinar poznat po svojim popularnim znanstvenim emisijama Ranga Yogeshwar i njegov tim su ovdje, pak, dobrovoljno.

"Zadaća nas novinara je da pažljivo promatramo stvari", objašnjava Yogeshwar motive za svoju posjetu oštećenom reaktoru u Japanu koji nosi sa sobom veliki rizik štetnosti po njegovo zdravlje. Nuklearna elektrana u Fukušimi je 2011. godine velikim dijelom uništena. Došlo je do taljenja jezgre radioaktivnih štapova uslijed čega su ogromne količine radioaktivnosti ispuštene u okoliš, 100.000 ljudi ostalo je bez doma, a u Njemačkoj donesena odluka o zatvaranju nuklearnih elektrana. Njemačka kancelarka Angela Merkel je još manje od šest mjeseci prije toga bila izrazila svoje povjerenje u atomsku energiju i najavila da će produžiti vijek trajanja nuklearki.

Nuklearka poput mravinjaka

U nuklearnoj elektrani Fukušimi danas još radi 6.000 ljudi. Svi oni su zaposleni oko otklanjanja ruševina i dekontaminacije - koliko im to opasnost od zračenja dozvoljava. Svaka radna smjena traje samo dva sata jer je rad u zaštitnim odijelima vrlo naporan. Tvrtka nadležna za Fukušimu, Tepco, za novinare iz Njemačke je sastavila minunciozan plan: svaki od gostiju je "naoružan" vlastitim mjeračem radioaktivnosti koja vrlo snažno oscilira.

Deutschland Fernsehen Ranga Yogeshwar in Fukushima

Mjerenje radioaktivnosti

U sigurnosnoj zoni je televizijski tim prošao kroz sve mjere zaštite: "Lateks, pamuk pa opet lateks", kaže Yogeshwar u kameru. Još uvijek prepoznatljiv. Navlači tri para rukavica, jedne preko drugih, prsluk s paketićima za hlađenje koji bi mu trebali pomoći da podnese vrućinu u zaštitnom odijelu, na kraju i masku za disanje. Čitava ta zaštitna oprema je hermetički zatvorena i zalijepljena kako na kožu i u tijelo ne bi prodrle radioaktivne čestice. I kamere se zamotavaju u foliju. Tako opremljeni i zaštićeni, članovi tima mogu komunicirati samo preko megafona.

Autobusom ih prevoze preko područja nuklearke. Vide da se među srušenim fasadama i ruševinama rađa novo divovsko zdanje. Objašnjavaju im da je radioaktivnost toliko visoka da se ruševine tu još ne mogu uklanjati. Zgrada reaktora je na brzinu prefarbana zelenom bojom koja je trebala vezati radioaktivne čestice za zidove. Debele čelične ploče na podu bi trebale spriječiti da se radiaktivnost nastavi širiti iz tla. Posjetitelji iz Njemačke mjere zračenje: 87 mikrosieverta na sat. Usporedbe radi: jedan građanin Njemačke je čitave godine u prosjeku izložen zračenju od 4 milisieverta.

Pionirski pothvati

Nad reaktorom u bloku 4 Tepco je dao izgraditi čeličnu konstrukciju visoku 50 metara koja bi trebala spriječiti njegovo urušavanje. U bazen u kojemu se hladilo 1.500 radioaktivnih gorivnih štapova survale su se svojedobno ruševine, a zbog kolapsa sustava struje, štapovi više nisu mogli biti hlađeni pa je prijetilo taljenje njihove jezgre. Većina štapova je uklonjena. U dokumentarcu njemačke televizije pokazuje se kako je samo za ovu svrhu napravljena transportna posuda.

Njemačka televizijska ekipa ulazi u blok 1 "s tehnikom iz 1970-ih godina". Ovdje je osoblje doživjelo apsolutnu katastrofu: prvo se zatresla zemlja. Potom su 15 metara visoki plimni valovi zapljusnuli zaštitne brane reaktora koji se nalazi direktno na morskoj obali. One im nisu mogle odoljeti i voda je velikom silinom počela prodirati u reaktor, blokiravši sustav hlađenja i rezervnog napajanja strujom. Uslijed svega toga je došlo do eksplozije koja je uništila dijelove postrojenja. Osoblje je stajalo u mraku i nije moglo vidjeti da se visoko radioaktivni štapovi više ne hlade. Još i danas Tepco mora hladiti štapove u kojima je došlo do taljenja jezgre ogromnim količinama vode. U postrojenje se sliva više kubika vode - na sat. Kako bi se spriječilo da kontaminirana voda prodre kroz pukotine i dospije u podzemne vode, mora se stalno ispumpavati. Svakoga dana se izvan reaktorskog bloka skladišti 700 kubičnih metara visoko kontaminirane vode u velikim cisternama. Svaka od njih može primiti milijun litira. 350 cisterni je već puno. Na zemljištu nuklearke će biti izgrađeno postrojenje za dekontaminaciju te vode. Slično filtersko postrojenje u svijetu ne postoji. Dok ono ne bude završeno, bit će stalno potrebne nove cisterne.

Desetljetni sizifovski posao

Proći će desetljeća, zaključuje njemački novinar Yogeshwar, prije nego što će japanski atomski inženjeri uspjeti ohladiti oštećene i rastaljene gorivne štapove. Još uvijek je razina zračenja oko njih tolika da čak ni roboti tamo ne mogu raditi.

Nakon povratka u sigurnosnu zonu, djelatnici Tepca mjere stupanj ozračenosti posjetitelja iz Njemačke. On nije viši od zračenja kojemu je izložen putnik zrakoplova na letu u Japan i natrag.

"U čitavom kraju oko reaktora još vlada izvanredno stanje", priča Rangar Yogeshwar u svom dokumentarcu. 146.000 ljudi je evakuirano s tog područja. Na njemu još desetljećima nitko neće moći živjeti.

U zoni koja je nešto udaljenija od nuklearke u Fukušimi zračenje je manje. Tamo ljudi mogu boraviti barem preko dana. U cijeloj regiji se sve vrti oko posljedica nuklearne katastrofe. To simboliziraju crne plastične vreće koje se mogu naći na svakom koraku, u hrpama. Na području čitave zone kontaminiranosti uklanja se, takoreći "guli", sloj zemlje debeo pet centimetara. Ovdje su nekada bila polja riže i plantaže voća. Sada su to puste livade koje prekriva korov. "Osjećam se kao da sam u ratu", kaže jedna stanovnica s prisebnošću i dostojanstvom tipičnima za japansku kulturu. Ona je sve izgubila. A ipak ima snage za smješak.

Put njemačku televizijsku ekipu vodi dalje kroz sablasno puste gradove i gradilišta. Muškarci stružu radioaktivnu prašinu s krovova i sa zidova. U gradu Fukušimi, 62 kilometra udaljenom od nuklearke, živi 300.000 ljudi. I tamo se svaka zgrada dekontaminira jer kiše nanose radioaktivni jod i cezij. Japanci su si stavili u zadatak ponovno - korak po korak - osvojiti ovaj kraj. Štoviše, čak razmatraju mogućnost ponovne uspostave rada oštećene nuklearke.