1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Evropa

U Bruxellesu se raspravlja o «zelenoj karti»

Francuski premijer Dominique de Villepin nedavno je izjavio kako bi ubuduće trebalo provoditi «izabrano useljavanje» u Europu. Među ostalim francuski šef vlade predlaže uvođenje zelene karte («greencard»), prema američkom uzoru. O sličnim idejama intenzivno se razmišlja i u Bruxellesu.

Jedan od dobitnika greencarda u Njemačkoj 2001. godine

Jedan od dobitnika greencarda u Njemačkoj 2001. godine

Francuski premijer de Villepin želi iskoristiti uvođenje zelene karte – “greencard” kako bio visoko kvalificiranim stranim radnicima pružio mogućnost zaposlenja u Francuskoj na tri godine. Villepin se odlučio na taj korak unatoč kritikama iz redova socijalista koji francuskog premijera optužuju da na taj način želi dijeliti strance na “dobre” i “loše” strane radnike.

O ideji uvođenja zelene karte – greencarda – u međuvremenu intenzivno se razmišlja i u Bruxellesu. Do 2007. godine Europska Unija namjerava sastaviti jedinstvenu politiku useljavanja kao i prihvatiti određeni paket direktiva. I tu se sve vrti oko dozvole za rad za visoko kvalificirane radnike po modelu greencarda.

Američka konkurencija

Europska Unija argumentira kako u usporedbi sa Sjedinjenim Državama Unija ima veliki nedostatak vrhunskih radnika. “54% visoko kvalificiranih radnika odlaze u SAD, dok 87% loše obazovanih doseljenika živi u Europi”, neumorno upozorava povjerenik Vladimir Špidla, zadužen za zapošljavanje. Premda i dalje o kvoti useljavanja odlučuju nacionalne vlade zemalja članica, “neophodna je koordirana metoda kojom bi se zadovoljile potrebe tržišta rada u Europskoj Uniji”, upozorava Špidla.

Američki model zelene karte stavlja doseljenike na području gospodarstva na jednaku razinu s domaćim stanovništvom i omogučava im deset godina pravo na boravak i dodijeljuje dozvolu rada. Takav status dopušta spajanje članova obitelji i nakon pet godina otvara mogućnost postavljanja zahtjeva za američkim državljanstvom.

Kanadski model funkcionira na principu bodovanja. U sustavu se mora postići 67 od mogućih 100 bodova kako bi se otvorila granica za Kanadu. U postizanju što više bodova veliku važnost se pridaje obrazovanju, poznavanju stranih jezika i radnom iskustvu. Osim toga pojedine kanadske provincije mogu uvesti dodatne kriterije u izboru radne snage.