1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

U žmiru božijem

Iako Ivan Goran Kovačić u poemi Jama jasno kaže da žrtvu spasavaju partizani, autori srpske čitanke tvrde da se to ne zna. Ćutanje o partizanima uvod je u ćutanje o Srebrenici.

U srpskoj čitanci za deveti razred osnovne škole, u tzv. interpretaciji desetog pjevanja poeme Jama Ivana Gorana Kovačića, autori Svetozar Ličina, Luka Šekara, Vojislav Gaković i Stefan Stefanović, na stranici 35, kažu:

"Žrtva je slijepa, ona ne zna ko su osvetnici:

'Tko ste? Odakle? Ne znam, al se grijem

Na vašem svjetlu. Pjevajte. Jer ćutim,

Da sad tek živim, makar možda mrijem.

Svetu Slobodu i Osvetu slutim...'

Motiv svjetlosti ima šire, simboličko značenje. Koje? (Izlazak iz tunela života na svjetlo dana.)"

List prije, u tekstu poeme, piše:

(...) "Tko je to pjevo? Tko mi rane povi?

Oćutjeh na čelu meku ruku žene;

Sladak glas začuh: 'Partizani, druže!

Počivaj! Muke su ti osvećene!'

Ruke se moje prema glasu pruže,

Bez riječi, i dosegnuh nježno lice,

Kosu i pušku, bombu vidarice."

Svetozar Ličina, Luka Šekara, Vojislav Gaković i Stefan Stefanović očito lažu, izjavljujući, pred desetinama hiljada đaka, u ko zna već koliko generacija, i pred stotinama nastavnika i profesora književnosti, neistinu.

Žrtva zna ko su osvetnici: partizani.

Tu laž, skupa s njima, potpisuju recenzenti prof. dr. Mirko Šindić, mr. Drago Radovanović i Bogoljub Marić, a osim njih još i Sanja Terzić, glavna i odgovorna urednica, prof. dr. Branko Savić, urednik, i prof. dr. Branko Milanović, redaktor.

Tu laž, simbolično, ali i praktično, potpisuje svaki nastavnik i profesor srpskog jezika u Republici Srpskoj, koji mudro i kukavički ćuteći prelazi preko nje.

I ta laž, jedna od mnogih u istom udžbeniku, nije posljedica nepažnje, ili neznanja; nemoguće da je baš svima promakao taj dijalog žrtve i partizanke. Ta je laž rezultat ideološkog opredjeljenja srpskog partijskog i političkog vrha da putem obrazovnog aparata utiču na formiranje vrijednosnog sistema budućih punoljetnih građana Republike Srpske.

Lašci koji školu koriste da bi sakrivali istinu, ili još gore, relativizujući je na ovakav bahat i drzak način, nisu neznalice: neki od njih su univerzitetski profesori, što cijelu akademsku zajednicu čini saučesnicom ovog gebelsovskog inžinjeringa.

Laž je, uz kukavičluk, u Republici Srpskoj državna strategija, demokratski podržana od većine. Tu žmireću većinu čine ili oni koji sa istinom ne žele da se suoče (istinom da su učestvovali u hapšenjima, zatvaranjima, deportacijama, ubijanjima, zakopavanjima, silovanjima, ili istinom da su sve to gledali sakriveni iza zavjesa) ili oni koji su na ovakvim udžbenicima vaspitani i obrazovani da vjeruju lažovima.

Zato će u istoj čitanci srpski đaci u Bosni (i Hercegovini) čitati odlomak iz Ćosićevih Deoba, u kojem Nijemci ubijaju Srbe zatočene u crkvi, ali neće, u istom paketu, čitati jednako dramatične opise iz izvještaja Holandskog instituta za ratnu istoriju o Srebrenici. Na primjer ovaj: "6.2 Cerska

Poslije podne 13. jula izvršena su ubistva većih razmjera u dolini rijeke Cerske, zapadno od Konjević Polja. Svjedok koji se krio u šumi tvrdi da su prema Cerskoj otišla dva ili tri autobusa, oklopno vozilo i bager. Od tamo se u trajanju od otprilike pola sata čula pucnjava nakon čega su autobusi i oklopno vozilo otišli, a bager je ostao. Drugi svjedoci su tog dana vidjeli lokvu krvi na putu prema Cerskoj. UN-ov prevodilac Muhamed Duraković je kasnije prošao kraj mjesta ubistva i rekao da su tijela jednostavno gurnuta u potok kraj puta te da su neki ljudi još bili živi. Na osnovu snimaka iz aviona i otkopavanja, poslije je potvrđeno da se tu nalazi masovna grobnica. Sve u svemu je pronađeno 155 tijela prekrivenih zemljom. Utvrđeno je da su ti ljudi ubijeni mecima iz pušaka. Svi muškarci su imali između 14 i 50 godina; 147 ih je bilo obučeno u civilnu odjeću a većini su ruke bile vezane na leđima. Od ukupnog broja bilo je moguće identificirati 9 osoba. Ta ubistva su potvrđena i u uhvaćenoj poruci pukovnika Manojla Milanovića, oficira protivvazdušne odbrane Drinskog korpusa, u kojoj je tražio da se u Konjević Polje pošalje bager za kopanje grobova."

Ili ovaj:

6.1 Konjević Polje... 6.8 Pilica... 6.9 Kozluk... "6.3 Kravica

Kasnije poslijepodne 13. jula došlo je i do masovnog ubistva u jednom od skladišta poljoprivredne zadruge u Kravici. Otprilike 1.000 do 1.500 muškaraca koji su bili na livadama kod Sandića, autobusom je prevezeno u Kravicu ili su do tamo morali pješačiti. Jedan svjedok je vidio kako je otprilike 200 muškaraca, golih do pasa i s rukama u zraku, bilo prisiljeno hodati u tom pravcu. Kada su skladište napunili ljudima, vojnici VRS-a su unutra bacali ručne bombe i pucali čak i protivtenkovskim oružjem. U blizini Kravice i Sandića bilo je vjerovatno izvršeno još više ubistava. Prije nego što su se desila ubistva u skladištima, u Sandićima je između 200 i 300 ljudi postavljeno u red i ubijeno mitraljezima. Kod Kravice je vjerovatno u izvršavanje ubistava bilo umiješano i lokalno stanovništvo, pri čemu su zarobljeni muškarci nakaženi noževima.

Tijela su prevožena u Bratunac ili su bacana u rječicu kraj ceste. Jedan svjedok tvrdi da se to događalo 14. jula. Ubistva u skladištima su preživjele tri osobe. Jedna od njih kaže da se u skladištima počelo pucati, ali zatvorenici nisu mogli ocijeniti odakle ti pucnji dolaze. Bilo je mračno i ništa se nije moglo vidjeti. Ljudi su počeli plakati i dozivati pomoć. Pucalo se na ljude koji su pokušavali pobjeći kroz prozore. Po prestanku pucnjave cijelo skladište je bilo puno leševa. Nakon što je jedan od lakše ranjenih svjedoka pokušao pobjeći kroz prozor, straža je opet počela pucati. On se napravio mrtav i razmišljao kako će sljedeće jutro pobjeći. Preživio je noć ležeći ispod hrpe leševa, a ujutro je vidio da vojnici kontrolišu ima li preživjelih. Oni koji su još živjeli prisiljavani su da pjevaju srpske pjesme nakon čega su ubijani. Nakon što su i zadnji pomrli, pripadnici VRS-a su bagerom počeli vaditi tijela iz skladišta i čistiti ga vodom.

U septembru 1996. su se u skladištu i na zidovima još mogli naći ostaci kose, krvi i ljudskog tkiva koji su bili dokaz tih događaja. Kod jednog vanjskog zida su pronađeni i ostaci kostiju.

Ili ovaj:

6.7 Branjevo... 6.6 Petkovci... 6.4 Tišća... "6.5 Orahovac

Nakon što su nekoliko sati proveli u gimnastičkoj dvorani, ljudi su u malim grupama izvođeni napolje. Kad su pitali gdje ih vode, rečeno im je da će biti odvedeni u jedan logor kod Bijeljine. Umjesto tamo, odvedeni su kamionima na mjesto za egzekucije udaljeno kilometar od škole. Tamo su vezanih očiju postavljeni u red pa im je pucano u leđa. Mjesto ubistva se sastojalo od dvije livade. Kad se jedna livada napunila leševima, prešli su na drugu. Zakapanje mrtvih je počelo dok su još trajala ubistva. Jedan preživjeli je izjavio sljedeće: ”Kad smo stigli kod mjesta za streljanje, skočio sam sa kamiona i skinuo povez sa očiju. Vidio sam da je livada puna streljanih ljudi. Odveli su nas kod tih mrtvih. Bili smo raspoređeni u dva reda i leđima okrenuti četnicima. Na lijevoj strani je stajao žuti buldožer. Ostao sam stajati kod prijašnjih streljanih. Oko mene se svuda čula galama. Mladi su dozivali roditelje, a roditelji djecu. Pomoći nije bilo. Čuo sam naređenje: pucaj! Čvrsto sam uhvatio svoju amajliju, i prije nego su počeli pucati bacio sam se među mrtve. Nepomično sam ležao među leševima i čuo četnike kako pitaju: ”Ima li iko povrijeđen? Odvest ćemo ga u bolnicu“. Ako bi se neko javio, otišli bi do njega i ubili ga. Ja sam šutio. Čovjek koji je pao preko mene bio je još živ. Došli su do njega i ubili ga. U zadnjim trzajima nogom mi je skinuo cipelu. Prestali su pucati. Čuo sam ih kako se smiju i pričaju. Ponovo je došao kamion i tada je buldožer počeo gurati mrtve na gomilu i gnječiti ih. Bio je blizu mene i pomislio sam da će me smrviti: bilo bi mi bolje da sam umro od metka. U tom trenu je buldožer stao i iz njega je izašao jedan visoki čovjek da zapali cigaretu. Vidio sam sve, jer je svjetlo reflektora bilo okrenuto prema njemu. On se okrenuo i otišao do grupe četnika koji su bili zauzeti ubistvima druge grupe ljudi. Pomislio sam: ovo je dobar trenutak. Gurnuo sam tijelo koje je bilo na meni, pronašao svoju cipelu i počeo puzati u pravcu šume, i dalje preko leševa”.

Liči na Kovačićevu Jamu?

Samo što za razliku od nje u novijoj verziji nema partizana. Nego umjesto njih stoje oko jama stražari s diplomama pazeći da istina ne izađe iz tunela života na svjetlo dana.

Preporuka redakcije