1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

U Šeheru, kraj bistra Vrbasa...

…ništa više nije kao što je nekad bilo. Niti se teferiči, niti se akšamluči, a bogato kulturno-historijsko naslijeđe najstarijeg dijela Banjaluke polako ali sigurno - propada.

default

Kulturno-historijsko naslijeđe propada

„A to vam je najbolji primjer koliko ljudska glupost može biti bezgranična“, kaže Nail Osmančević, dugogodišnji banjalučki novinar i publicista. Kulturno-historijsko naslijeđe Gornjeg Šehera, najstarijeg banjalučkog naselja, Osmančević je opisao u nekoliko knjiga. Sve one napisane su u gotovo identičnom tonu: bogata prošlost, mizerna sadašnjost i potpuno neizvjesna budućnost. Jer sve što bi Banjaluci trebalo da bude vrijedno nalazi se u Gornjem Šeheru, sve ono što svjedoči o tome da su u Šeheru „korijeni ovog grada“. Ali sva ta bogatstva, polako ali sigurno, nestaju sa lica zemlje, kaže Nail Osmančević.

„Ja sam u svojoj knjizi `Gornji Šeher – kolijevka Banjaluke` napisao da je i samoga Vrbasa stid što danas protiče kroz Gornji Šeher, jer je takav Gornji Šeher opustošen - na sramotu ovoga grada. Stare kuće na žalost nestaju, a o starini u Gornjem Šeheru niko ne vodi računa. Da počnemo od Careve džamije koja je najstarija u Banjaluci. A da ne govorimo o banjama ili sumpornim izvorima u naselju Ilidža, dijelu Gornjeg Šehera, gdje su se kupali Iliri i Tračani, ali i Rimljani i Rimljanke., ili o čardacima i česmama iz rimskog i otomanskog doba.“

Nail Osmancevic Journalist Bosnien und Herzegowina

Nail Osmančević - U Gornjem Šeheru su korijeni Banja Luke

Nekad prava čaršija

Nekada je Šeher imao i pravu bosansku čaršiju, sa dućanima i zanatlijama, dodaje Nail, ali su vlasti poslije Drugog svjetskog rata, svjesno ili nesvjesno, upravo kroz tu čaršiju sproveli magistralni put. „Pa je ćepenke i mandale zamijenio smrad teretnih vozila i prašina koju su oni dizali.“ Nije se vodilo računa ni o starobosanskim kućama, od kojih neke, priča Nail, danas spadaju među najstarije građevine u cijeloj Banjaluci.

„Te kuće su građene tako da je svako domaćinstvo moglo vidjeti Vrbas. To je bilo nekakvo nepisano pravilo. Na žalost, takvih kuća više nema. A uzme li se na primjer kuća Šeranića, koja sigurno ima između 150 i 200 godina - koja god dođe vlast, svaka obećava da će je renovirati i obnoviti, međutim, još ni jedna nije to uradila. I bojim se da će ta kuća prije pasti, nego što će neko tu starinu sačuvati.“

Gornji Seher in Banja Luka Bosnien und Herzegowina

Starine u Gornjem Šeheru ni današnjoj vlasti nisu na listi prioriteta

Najstrašnije od svega po Osmančeviću je ipak činjenica da propadaju i javna kupatila iz osmanskog doba, u kojima se, kako kaže, krije ogroman turistički potencijal. „Čak i te banje, koje su bile ponos i ukras Gornjeg Šehera i Banjaluke, propadaju. Za vrijeme ovog zadnjeg rata, najstarija banja, takozvani `Ebin hauz`, sa kupolama, sa prozorčićima na tim kupolama - ta banja je srušena, a napravljena je banja koja liči na baraku! Ja da sam turistički vodič, mene bi bilo stid reći da je to banja.“

Seher in Banja Luka Bosnien und Herzegowina

Neke starine su već opasne za prolaznike

Šeher se „pretvorio“ u Srpske toplice

Umjesto restauracije starih banja, u Šeheru je izgrađen bazen – „beton i željezo, kakvo možete naći bilo gdje na svijetu“, kaže Nail. Ovo „urabanističko rješenje“ datira iz vremena bivše zajedničke države „svaka čast Jugoslaviji“, kaže Nail „ali i preko nje je svako gurao neke svoje interese. Ja te odluke tadašnjim funkcionerima ne mogu oprostiti.“

U cilju očuvanja onih starina za koje u Šeheru još uvijek postoji nada da bi se mogli spasiti od propasti, stanovnici ovog dijela grada su se i zadnjih godina u nekoliko navrata obraćali vlastima u Banjaluci, tražeći srredstva za obnovu ovih objekata. Međutim, ti zahtjevi do sada nisu urodili plodom. Uz obrazloženje da u gradskoj kasi za ovakve obnove nedostaje novaca, te kako trenutno druge stvari imaju prioritet. Kako su stanovnici Gornjeg Šehera velikom većinom Bošnjaci, kako su za posljednjeg rata svi morali napustiti njihova vječna ognjišta, a kako se Šeher danas zove „Srpske Toplice“- mnogima je u ovo obrazloženje, kažu, teško povjerovati. Tako su neki, poput Asime Hadžisaković obnovu porodične kuće uzeli u vlastite ruke. „Mi lično od grada nismo ništa ni tražili“, kaže Hadžisaković, „jer ko zna kakve bi oni zahtjeve postavljali da su nam bilo šta i dali“. Tako su se u obnovu stare kuće uključili i kćerke i sinovi, najvažnije je, kaže Asima, da to složno radimo i da imamo zajednički cilj.

Haus der Familie Hadzisakovic in Bosnien und Herzegowina

Renovirana kuća porodice Hadžisaković - Bez ikakve pomoći grada ili države

I njihova porodična kuća stara je više od 200 godina, i naravno, ima pogled na Vrbas. Prvi je dan Bajrama, i dok sunce obasjava „zelenu rijeku“ i cvijeće u bašti gdje uz sok i kafu razgovaramo, ulicom prolazi auto sa nekoliko mladića – koji urlaju, sviraju, a onda kroz prozor auta pokazuju ona svima dobro poznata „tri prsta“. Ovo kao da je neka poruka - pokušavam se našaliti, a Asima i njena kćerka Nejra samo odmahuju rukom. „Mi se na takve stvari uopšte više ne obaziremo, to je ovdje, na žalost, postalo nešto sasvim normalno!“

Ipak, sličnih incidenata, posljednjih je godina sve manje, kaže Safet Halimić, koji je u ime Islamske zajednice zadužen za održavanje banjalučkih mezarja. Ali možda i zbog toga, dodaje, jer vlasti prema Bošnjacima u Šeheru i Banjaluci danas primjenjuju jednu „novu strategiju“.

Asima Hadzisakovic in Bosnien und Herzegowina

Asima Hadžisaković - Ovo je kulturno naslijeđe svih naroda BiH

Sve je dobro dok ne tražiš svoja prava

„Mi smo ovdje kao bosi u trnju – to je najjednostavniji odgovor. Sve vam je lijepo dok ne trebate tražiti pravdu, neku svoju imovinu na primjer. Ovako se ne primjećuje ništa, mislim, niko te ne vuče za rukav i ne kaže `hej, ti si taj`, ali kad nešto pravno tražiš, onda je tu katastrofa. Meni su kuću zapalili, ja ništa ne mogu dobiti za to, a tuže me za 30 maraka što nisam televizije platio. Ja kad sam imao spor oko povrata imovine, ili je sudinica trudna, pa je nema, ili je pao sistem, pa šest mjeseci nema poziva, nema rasprave, ali kad njima treba nešto, to je za čas riješeno.“

I u Gornjem Šeheru se takođe vodi još dosta sporova oko povrata imovine Bošnjaka. Često se radi o građevinama od istorijske važnosti, čiji bi ih stari vlasnici rado renovirali, ali danas, nakon posljednjeg rata, teško ponovo dolaze do imovine njihovih predaka iz koje su protjerani. Asima Hadžisaković takođe kaže da zna koliko živaca i novaca takvi procesi mogu koštati one koji se bore za pravdu i istinu. „Valjda oni misle da su ovakve građevine, npr. stare kuće, banje, čardaci i tako dalje, valjda misle da je to isključivo kulturno naslijeđe Bošnjaka, pa je onda i to, očigledno, nepoželjno i treba da propadne. Ja lično, međutim, mislim da kulturno naslijeđe svih naroda u BiH pripada svim građanima BiH i da svi od toga, samo ako budemo pametni, možemo imati koristi“, kaže Asima.

„U principu“, kaže Nail Osmančević „mi bi naše različitosti trebali tretirati kao naše bogatstvo“. Samo što ljudska glupost nekada zaista ne poznaje granice.

Autor: Emir Numanović

Odg. urednik: Zorica Ilić