1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Učiteljica i đaci - Svi u jednoj klupi!

Za razliku od prijeratnih 200, danas samo 6 đaka u srebreničkom selu Osmače - Put do škole 27 kilometara u jednom pravcu – Kompjuter, samo imenica u željama mališana.

Amela sa svojih 6 (šest) učenika slovom i brojem.

Amela sa svojih 6 (šest) učenika slovom i brojem.

Srebrenica, januar 2009. godine. Osmače, sa svojih 300 kuća i oko 1000 stanovnika do rata su bile najveće srebreničko selo. Dvadesetak kilometara asfaltom pa onda blatnjavim makadamom 5-6 kilometara uzbrdo i eto nas na visoravni, u selu. Struja je stigla, ima i vode.

27 kilometara do š kole

Nešto kuća je obnovljeno i šaka Bošnjaka se vratila. Zgarište i korov na mjestu prijeratne „osmoljetke“ koja je na pola puta do srpskog sela Brežani. Tu su do rata zajedno, učila djeca komšija Bošnjaka i Srba. U Brežanima nema djece. U Osmačama šestoro. Mlada učiteljica Amela Nalić predstavlja nam sve svoje đake: “Radim u kombinovanom odjeljenju.U prvom razredu imam dva učenika, dječaka Ahmeda Jahića i djevojčicu Melisu Dudić. U drugom razredu imam djevojčicu Melisu Smajlović koja putuje iz Poznanovića, devet kilometara do Osmača. U trećem razredu imam dječaka Smajila Atića, on dolazi iz Šubina, putuje 27 kilometara u jednom pravcu i djevojčicu Eminu Krdžić koja živi na Osmačama. U četvrtom razredu imam samo jednu djevojčicu koja živi ovdje na Osmačama i ona se zove Mersiha Dudić.“

Amela je iz stare srebreničke gradske porodice. Dobro situirana imala je gdje živjeti i raditi i u Sarajevu. Ali se vratila i došla u selo gdje ni nema ni telefona. Pitamo šta ju je dovelo ovdje: „Samo je ljubav prema Srebrenici bila ta koja me navela da dođem ovdje i da radim. Ništa mi ne nedostaje, lijepo mi je i najvjerovatnije je da ću ovdje ostati da radim i živim. Jer, Sarajevo je veliki grad a ja nisam za to“, kaže Amela.

Primjer vrijedan priznanja

Za današnju Srebrenicu neki kažu da u njoj žive samo oni što moraju i oni koji je neizmjerno vole i zarad toga spremni su se mnogo čega odreći. Slučajno smo saznali da je Amela prekinula čak i ljubavnu vezu sa momkom koji sa njom nije želio u Srebrenicu mada je ovdje rođen. Je li to istina? „Tako nekako, sad ste me malo zatekli. Izgleda da je ljubav prema Srebrenici dovela da se raziđemo, ali ja se nadam da će se i ovdje naći neko ko će zadovoljiti moje prohtjeve.“

Amela i njeni đaci stiješnjeni su u jednoj maloj sporednoj prostoriji, nove donirane škole. Velike učionice su prazne. Ne mogu ih zagrijati. Osim table i kreda, drugih učila ne vidimo.

„Nemamo dovoljno nastavnih sredstava. Ono što nam je prioritet sada jeste neki CD plejer ili kompjuter zbog nastave muzičkog i engleskog jezika. To nam je najveći problem zasad i nadam se da ćemo dobiti neku donaciju.“ Osmijeh na licu mališana, hrabrost, odlučnost i prkos njihove mlade učiteljice koja im daje primjer vrijedan hvale i svakog priznanja, prate nas iz Osmača. Nadajmo se da će i drugi mladi krenuti Amelinim stopama, vratiti se i u Srebrenicu donijeti budućnost.