1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Turska kao most povjerenja u sukobu sa Iranom

Diplomatski napori za mirno rješenje atomske krize sa Iranom pojačani su od strane pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a i Njemačke. Na posljednjoj konferenciji ministara vanjskih poslova u Beču dogovorena je po prvi puta zajednička linija, kombinacija poticaja i prijetnji sankcijama kako bi se Iran pokrenuo na popuštanje. Turska ne spada u taj uski krug zemalja, ali je kao neposredni susjed Irana i partner u NATO-u snažno uvezana u cijeli proces. Komentira Baha Güngör

W.Steinmeier i A.Gül u Ankari

W.Steinmeier i A.Gül u Ankari

Koliko je tema Irana dominantna u vanjskoj politici, pokazala je i posjeta njemačkog ministra vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeiera Ankari, u petak(2.6.), neposredno nakon bečke konferencije. Nakon njegovih razgovora sa turskim premijerom Recepom Tayyipom Erdoganom i kolegom po dužnosti Abdullahom Güllom, bilo je jasno da su bilateralne teme kao što su integracija Turaka i muslimana u Njemačkoj, ili članstvo Turske u EU, bile potisnute u drugi plan.

Svi medjunarodni akteri u drami oko atomskog nukelarnog programa očekuju od Turske da izvrši odredjeni uticaj na Iran. To potvrdjuje i posjeta Ankari ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lawrowa prije bečke runde pregovora. Prethodno je i američka ministrica vanjskih poslova Condoleezza Rice informirala turskog kolegu Güla, da SAD na putu diplomatskog rješenja žele ponuditi još jednu istinsku šansu Iranu.

I tako je Ankara postala aktivna, Abdullah Gül je dan uoči bečke konferencije telefonski razgovarao sa iranskim kolegom Manutschehrom Mottakijem, u namjeri da mu sugerira preispitivanje prednosti ponudjenog kompromisa.

Turska dakle, u svadji sa Iranom zadobija sve više funkciju stvaranja mosta povjerenja. To da je Ankara spremna preuzeti takvu ulogu, ne leži samo u činjenici da se Ankara želi dokazati na putu ka EU. Mnogo više se radi o vlastitim nacionalnim interesima kao direktnog susjeda Irana, jer bi u slučaju eskalacije i medjunarodnih sankcijama bila takodjer posebno teško pogodjena. Takvo iskustvo Turska ima iz prvog iračkog rata 1991., kada je zbog embarga južnom susjedu pretrpjela teške privredne štete.

Konačno, u interesu Turske je da kao zapadno orjentirana islamska zemlja izbjegne eskalaciju koja bi mogla prerasti u oružani sukob izmedju kultura i religija.

Jastrebovi u Iranu ili na Zapadu teže tome, ali mudra diplomatija, upravo to mora isključiti.

Zato i jeste od velikog značaja zagovaranje diplomatskog rješenja kao i spremnost SAD-a. A, dobro je da se i Turska priključila iz razumnog vlastitog interesa. Dobro bi bilo i posavjetovati Iran da šansu za mirni obrt ne shvati olako ili čak potpuno proigra.