Nuklearna ovisnost o Rusiji?

Turski predsjednik Erdogan i ruski predsjednik Putin su zajedno 3. travnja sudjelovali u ceremoniji polaganja kamena temeljca za izgradnju prve nuklearne elektrane u Turskoj. Planirana elektrana Akkuyu u provinciji Mersin na obali Sredozemnog mora bi trebala koštati 20 milijardi dolara i proizvoditi oko deset posto struje u zemlji. Prema mišljenju nekih stručnjaka za Tursku, koja je na energetskom polju sve više ovisna o Rusiji, neće biti lako dobiti očekivanu upotrebljivu snagu od tog projekta. Jer, ni transfer tehnologija iz Rusije niti datum završetka elektrane nisu dosad riješeni.

Sporazum između Rusije i Turske o suradnji prilikom izgradnje i poslovanja nuklearnom elektranom Akkuyu je potpisan 2010. godine. Prva jedinica elektrane bi trebala s radom započeti 2023. godine. Druge tri jedinice bi trebale započeti funkcionirati svaka u od po jednu godinu razmaka. Krajnji cilj je da elektrana s četiri jedinice od po 1.200 MW od 2026. godine može punim kapacitetom proizvoditi struju.

Dovršetak elektrane Akkuyu do 2023. relativno neizvjestan

Jedna od najvećih točaka koje se kritiziraju u svezi s tim projektom je sve veća energetska ovisnost od Rusije koja će s Akkuyuom biti još veća. Rusija je već sada jedan od najvećih isporučitelja plina i treći po veličini isporučitelj nafte u Turskoj. Turska bi trebala svoje izvore energije diverzificirati kao i povećati broj svojih isporučitelja energije, pojasnila je u razgovoru za Deutsche Welle dr. Tugce Varol, znanstvena savjetnica instituta "21. Century Turkey". "Energetska politika turske vlade, posebice od 2010. godine, tako se oblikuje da izabrana poduzeća profitiraju od toga, umjesto da se osigura dugoročna energetska sigurnost zemlje", napominje dr. Varol. Ova stručnjakinja za međunarodnu energetsku politiku ujedno upozorava da bi izgradnja nuklearne elektrane Akkuyu također mogla biti dio te riskantne energetske politike i mogućih problema s Rusijom. 

Turska vlada udio plina u proizvodnji energije želi spustiti ispod 30 posto. Međutim, nuklearna elektrana Akkuyu bi do 2026. mogla preuzeti najviše 7,7 posto te proizvodnje energije, procjenjuje dr. Tugce Varol: "Osobno nisam protiv sigurne nuklearne energije s najmodernijom tehnologijom. Ali, takav jedan projekt bi trebao biti realiziran u jednoj razvijenoj ili barem demokraciji koja se nalazi u fazi razvoja, gdje postoje mogućnosti za slobodu kritičnog preispitivanja. Inače bi projekti izgradnje nuklearnih elektrana, ukoliko mediji ne mogu ništa preispitati i gdje proces javnog natječaja nema transparentnosti, donose više štete, nego koristi."

Nejasnoće nisu uklonjene

S druge strane je tu nekoliko točaka koje su još nejasne. Novinska agencija Reuters je izvijestila kako planirani dovršetak elektrane na 100. jubilej osnivanja republike 2023. vjerojatno neće moći biti realiziran, jer ruski koncern Rosatom ima poteškoća oko toga da pronađe lokalne partner. Rosatom te tvrdnje odbacuje.

Odnos između Rusije i Turske će odrediti i budućnost tog projekta. Jedna od najspornijih točaka je tehnološki transfer iz Rusije. Jedna zemlja ne bi trebala graditi nuklearnu elektranu ako ne dobije tehnološki transfer, ističe prof. dr. Sarman Gencay koji je godinama radio pri Institutu za atomsku energiju pri Tehničkom sveučilištu u Istanbulu. On tvrdi da sporazum između dvije zemlje ne jamči tehnološki transfer između dvije zemlje: "Tako budućnost projekta leži u rukama ruskih naših ruskih prijatelja koji posjeduju znanje. Mi se nadamo da neće doći do problema, jer kad tijekom jednog projekta izgradnje nuklearne elektrane dođe do zastoja, onda deblji kraj uvijek izvuče zemlja koja je naručila projekt."

I dr. Tugce Varol smatra da Rusi imaju bolje karte u rukama. Za Rusiju je, kaže ona, uvijek važno da investicije na energetskom polju zadrži pod svojom kontrolom. A isto kao i u Ukrajini bi Rusija vlastite investicije u Turskoj htjela poput jednog monopola zadržati pod vlastitom kontrolom, kaže dr. Varol: "A ako Turska svoja obećanja prema Rusiji u svezi s energetskim projektima ne ispuni, Rusija bi Tursku kaznila. Ili, ako bi se Turska odlučila da ne kupi ruski proturaketni sustav S-400, Akkuyu-projekt bi se mogao još više odugovlačiti."

Prema mišljenju stručnjaka za atomsku energiju prof. Gencaya je za jedan takav projekt neophodno da se on temelji na dugoročnoj, solidnoj energetskoj politici. "To ne možemo reći da je slučaj kod naših energetskih projekata. No, to je bilo isto i kad su druge vlade bile na vlasti. Jedna odgovorna politika za nuklearnu energiju mora biti dugoročna i postojati u obliku jednog 'nacionalnog strateškog dokumenta', od svih strana politički, pravno, znanstveno i tehnološki diskutiranog i prihvaćenog."