1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Turska i Rusija jedine kažu "Ne!"

Rusija želi više uticaja na Bliskom istoku, Turska je dobila ključnu ulogu u rješavanju izbjegličke krize. Ovaj konflikt neće biti lako riješiti, smatra Ivan Krastev.

DW: Nakon obaranja ruskog borbenog aviona rastu tenzije između Rusije i Turske. Hoće li ovaj konflikt promijeniti ulogu Moskve na svjetskoj političkoj sceni?

Ivan Krastev: Nije konflkt sa Turskom već je Islamska država i rastući strah od terorizma promijenio ulogu Moskve na svjetskoj političkoj sceni. Vojna operacija u Siriji pomogla je Rusiji da polako izađe iz izolacije. Napadi u Parizu su mnoge u Parizu naveli na to da na Rusiju gledaju kao na potencijalnog partnera a ne kao na smrtnog neprijatelja. Konflikt sa Turskom je za Moskvu kontraproduktivan. Turska nije samo članica NATO-a već ima centralnu ulogu u rješavanju izbjegličke krize.

Kroz istoriju su Rusija i Turska često bili neprijatelji. Danas obje ove zemlje imaju puno toga zajedničkog. Kako bi se u budućnosti mogli razvijati bilateralalni odnosi ove dvije zemlje?

Ivan Krastev

Ivan Krastev

Sličnost između Rusije i Turske je prije svega u tome da su obje ove zemlje nasljednice dva velika carstva na rubu Evrope. Obje ove zemlje žude za priznanjem u Evropi i stalno su kritične prema Zapadu. Ova ambivalentnost je omogućila da ove dvije zemlje u posljednjih deset godina odlično sarađuju. Ne zbog zajedničkih ekonomskih interesa već zato što na suverenost gledaju kao na jezgro i temelj politike. Tu suverenost prije svega vide u sposobnosti da kažu "Ne!". Turska je jedina članica NATO-a koja ne sprovodi sankcije protiv Rusije. Spremnost Turske da kaže "Ne!" - čak i SAD-u - jako se cijeni u Rusiji. I zbog toga je Rusija Tursku stavila u centar svoje "gas-diplomatije". Pa ipak je težnja Moskve da ima centralnu ulogu na Bliskom istoku, bukvalno minirala bilateralne odnose. Jer, ruski ciljevi u Rusiji su suprotnost turskim.

Kada je u pitanju sličnost između

Putina i Erdogana

: To se više negativno odražava na rješavanje njihovog konflikta. Oba predsjednika vjeruju u neograničenu vlast i moć, ne trpe kritiku i spremni su sve staviti na kocku kako bi ostvarili svoje ciljeve. Vjeruju u teorije zavjere a iza njihove agresivne politike krije se osjećaj nesigurnosti.

Ali između turskog i ruskog društva postoje velike razlike. Za razliku od ruskog tursko društvo je mlado i dinamično. Za razliku od Putina, Erdogan ima stabilnu ideologiju i oslanja se na islam, koji ne stavlja u prvi plan iz taktičkih razloga. S druge strane unutar-politički konsenzus u Rusiji je puno veći, dok je tursko društvo podijeljeno, kako etnički: u kontekstu kurdskog pitanja tako i vjerski: na sekularne građane i vjernike. AKP u Turskoj može preživjeti i nakon Erdogana, dok se post-Putinova Rusija čini nezamisliva. U tom smislu se Turska čini ranjivija dok je Rusija na duže staze neuračunljiva.

NATO podržava Tursku a pozvao je Crnu Goru da postane članicom. Za rusko vođstvo je to poput poziva na borbu. Nosi li to novu opasnost?

Aktuelne napetosti između Rusije i NATO-a odražavaju se na simboličnoj razini. NATO je pozvao Crnu Goru u članstvo jer se Rusija kategorički protivi politici proširenja ovog vojnog saveza. Drugim riječima, ovdje se ne radi o kojekakvim velikim geopolitičkim interesima u pogledu Crne Gore, već se radi o tome da se jedna strana suprotstavlja diktatu druge. To je samo propagandni rat, ništa drugo.

Vladimir Putin kritikuje često Zapad. Možemo li tu kritiku malo diferencirati. Je li ona uperena protiv Zapada uopšte, protiv SAD-a, EU ili protiv NATO-a?

Rusija je jako fiksirana na SAD. Glavna optužba na račun EU je da Evropljani nemaju sopstvenu vanjsku i sigurnosnu politiku. Moskva je uvijek pokušavala da u transatlanske veze unese tenzije. Pri tome je stalno ignorisala činjenicu da upravo zbog toga EU insistira na američkoj prezentnosti na Starom kontinentu. Ruska vanjska politika je na EU uvijek gledala kao na privremeni sklop. Stoga Moskva puno više pažnje daje bilateralnim odnosima sa važnim državama poput Francuske, Njemačke, Velike Britanije ili Italije a manje na saradnju sa evropskim institucijama. Upravo zato što Moskva precjenjuje bilateralne odnose, Kremlj je bio neprijatno iznenađen kada je Njemačka, nakon aneksije Krima, odlučno učestvovala u sankcijama protiv Rusije.

Ivan Krastev je ekspert za Rusiju, član "Instituta za nauku o čovjeku" u Beču i kolumnista New York Timesa.

Razgovor vodio: Alexander Andreev

Preporuka redakcije