Turizam ni na nebu ni na zemlji

Nije utvrđeno otkad datira selo Gornji Lukomir. Stećci kod ovog sela, za koje je ustanovljeno da potiču iz 14. i 15. stoljeća, upućuju na zaključak da je područje Lukomira bilo naseljeno i prije više stotina godina.

Do sela se stiže putem koji presijeca brežuljkaste predjele južnih padina Bjelašnice. Sa oko 1400 metara nadmorske visine veličanstven je pogled na okolne planine. Moj prijatelj, koji je kao profesionalni vodič radio za organizaciju “Greenvisions” Lorenc Konaj, poznaje svaki kutak ove planine, jedne od najljepših u regionu. “Sad se nalazimo na prevoju Greda i pogled je odličan. Vidi se Treskavica u daljini. Sada ćemo da siđemo u Dugo polje koje povezuje najnepristupačnije selo u ovom dijelu Evrope, Lukomir. Otići ćemo i do sela Umoljani da bi iskoristili priliku da prođemo padinama kanjona rijeke Rakitnice, jedne od najneistraženijih i najnepristupačnijih kanjona u jugoistočnoj Evropi.”

Šta je sa legendom o zmaju u Umoljanima? “Ima različitih verzija, a zajedničko im je da je bio nekakav zmaj koji je izlazio iz Rakitnice i terorisao seljane tog dijela Bjelašnice. Zato su se namjeravali preseliti. Jedan je hodža nešto proučio i Bog je pomogao. Okamenio je zmaja. Još uvijek se mogu vidjeti ostaci njegovog repa okamenjeni u stijeni.”

Stećci - oblici bosanskih duša

Na brežuljku pored puta vidimo kamene spomenike iz srednjeg vijeka. Ove čuvare tajni iz nerasvijetljenog vremena bosanske historije neki nazivaju “oblicima bosanskih duša”. Osnivač udruženja “Kanjon Rakitnica” Emin Fatić, kaže da su ovi stećci bogumilski nadgrobni spomenici. “Na jednom od njih se nalazi uklesano djevojačko i momačko kolo. Prema pričama koja se prenosi iz davnina, jedni svatovi su vodili mladu djevojku, a drugi su pošli po nju. Tu su se sreli, potukli i izginuli, a ovi stećci su njihovi nadgrobni spomenici.”

Stižemo u Lukomir. Dočekuju nas prve seoske kuće. Neobične, male kamene građevine savršeno se uklapaju u stjenoviti okoliš. U Hladu jedne od njih sjedi nekoliko stanovnika Lukomira. U poodmakloj su životnoj dobi, ali dobro raspoloženi, spremni za šalu i voljni za razgovor. “Evo ovaj može dosta pričat” kaže jedan gorštak. “Šta ću mu pričati, ja kad bih mu pričao… Dva infarkta sam preživio. Odavde me dva puta helikopter vozio. Mislim da je Hidajet bio komandant, to je bilo prošle godine. Pozivao sam ga poslije da dođe da mu koljem jagnje i nije htio da dođe. Ili nije mogao.” Ima li mladih ljudi u selu? “Ima nekoliko momaka. Odselio sam iz donjeg sela kao mladić. Pa sam iselio iz Rakitnice, iz sela Višnjevlje. To je drugi put da sam iselio. Treći put sam selio iz Hadžića” kaže gorštak. “E četvrti put ćeš preko žice”, dodaje njegov prijatelj. Šta je preko žice? “Preko žice je mezarje” dobacuju šaleći se. “Na groblje, brate. Ko tamo ode više se ne vraća.” Šta ljudi inače rade u ovom selu? “Ništa. Ako mogu čuvato ovce dobro, ako ne u hladu se kriju ovako kao mi. Penzije nemamo, čuvat ne možemo i tako slabo živimo”. “Ljeti od hlada do hlada i tako prođe vrijeme.” Ima li nekog u selu preko zime? “Ima, šest ljudi ostaje ove godine.”

Težak život u Lukomiru, posebno za starije

Malo dalje u selu, sreli smo nenu Huriju Čomor. Kaže da život u Lukomiru nije lak. “Bogami sine, ko je star ne može raditi, slabo se radi.” Vidim da pletete nešto. “Pletem ovako, pa neko i kupi.” Jesu li to čarape? “Rukavice. Stranci kupuju, po dvadeset, dvadeset pet maraka. Oni dolaze većinom ovdje, kod Rahime.” Kako je preko zime? “Bogami nije dobro. Kad je teška zima loše je. Mećava, vjetrovi, nestane struje, svašta nešto.” Dešava li se da zbog snijega ne može niko iz sela? “Pa da, mećava. Kad pouhne vjetar ne može niko. Ovo je Bjelašnica. Kad je gornji vjetar ne možeš ovdje opstat.” Da, Bjelašnica je poznata po vjetrovima. “Da. Pa sa juga, sve se sastalo. Puše sa svih strana” kaže Hurija.

Adelisa Čomor posljednje dane školskog raspusta provodi u Lukomiru. “Sviđa mi se. Ovdje sam kod dede. Šetam i trčim.” Šta ti je najdraže u selu? “Najdraži mi je Obalj. To je planina iznad sela sa koje se vide Umoljani i Lukomir.”

Džonatan Džemo Čomor u Lukomiru piše knjigu

Jedan od stanovnika Lukomira je i Džemo Čomor. Tako ovdje zovu Džonatana iz Kanade koji u vrletima bosanskih planina završava knjigu o ljekovitom bilju. Opčaran je Lukomirom i njegovim stanovnicima. “Veoma je interesantno vidjeti kako se ovi ljudi nose sa prirodom. Zamislite kako su klima i priroda uobličili ove ljude. Godine života ovdje izoštrile su svaki njihov pokret. Njihov savršen tajming, sakupljačke metode na polju, sve je usklađeno sa klimom i atmosferom. Ovdje je zapanjujuće težak život, ali su ga ovi ljudi prelijepo savladali” kaže Džonatan.

U Lukomir stiže još jedna grupa turista. Među njima je i Mirsad Šikalo iz Sarajeva. “Odavno sam želio ovdje doći. Prošle godine sam pokušao, međutim nisam uspio. Ove godine sam stigao i beskrajno mi je drago. Ovo bi svako trebao da vidi. Ovakva su mjesta rijetka u Evropi. Imati priliku da se ovako nešto vidi, to se ne ukazuje često. Fantastičan je pogled” ističe Mirsad.

Lorenc Konaj nas potom vodi na Vijenac, brežuljak iznad Lukomira, odakle se pruža fantastičan pogled na okolne planine i zastrašujuće dubok kanjon Rakitnice. “Evo nas na vrhu Lukomira, na Vijencu. Ovdje jeste lijepo ali je život naporan. Nije čudo što zimi mnoge porodice silaze u grad. Ovo je, međutim, jedno od rijetkih sela u Evropi koje je i tokom zime naseljeno iako je odsječeno od svijeta od sredine novembra pa do aprila, nekad čak i do sredine maja. Ipak je to život na koji su navikli i oni to ne bi mijenjali za bilo kakve blagodeti naše civilizacije” kaže Lorenc Konaj.

Pred kraj dana, došlo je vrijeme da se krene iz Lukomira, nazad u gradsku vrevu. Nemir zbog povratka ublažava pomisao na novi susret sa ovom jedinstvenom “lukom mira”.