1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Komentar

Tužba protiv ratno-huškačkih medija?

Preliminarna istraga koju je najavilo Tužilaštvo za ratne zločine o ulozi medija u ratnom huškanju 90-ih pokrenula je čitav ciklus spekulacija. Licitira se najprije imenima medija koji bi mogli biti predmet istrage.

Na jednom autobusu šest snimatelja okrenutih leđima sa kamerama

Pravo je da se kaže i da se prenese informacija, ali postoji i odgovornost za izrečeno.

Ono što je zajedničko svim reakcijama je da niko, a prije svega ni samo tužilaštvo, ne želi da govori o konkretnim novinarskim imenima. Iz Tužilaštva za ratne zločine upozoravaju da je potreban ozbiljan uvid u arhive da bi se neko pozvao na konkretnu sudsku odgovornost.

Potpuno je jasno koji su to mediji

Medijski analitičari i stručnjaci skreću pažnju da se ipak mogu pronaći konkretni mediji na koje bi se mogli primjeniti sudski propisi o medijskom huškanju na zločine. Profesor Fakulteta političkih nauka u Beogradu Rade Veljanovski smatra da se to prije svega odnosi na medije koji su devedesetih bili u državnom vlasništvu, ali i skreće pažnju da bi istraga morala da ode i dalje u prošlost.

„Može prije svega da krene od onih medija koji su u to vrijeme, prije devedesetih i tokom devedesetih, bili u rukama režima. To je potpuno jasno koji su to mediji, i potpuno je jasno da je u njima prije svega bilo takvih novinarskih istupa. Jer, tada je došlo do podjele, kako neko kaže, na zavisne i takozvane nezavisne medije. Ali, svejedno kako god to nazivali jasno je da je u medijima koji su bili pod direktnim uticajem tadašnje vlasti bilo najviše takvih problematičnih novinarskih istupa, koji bi možda u određenom slučaju mogli da se procesuiraju“.

Na sudu je moguće ustanoviti ratno huškanje

Medijska histerija tokom devedesetih ostavila je brojne primjere propagandnog i patritotskog novinarstva, koje je bilo praćeno i obiljem dezinformacija. Iako pravnici upozoravaju da se ovde kreće na tankoj liniji verbalnog delikta, i slobode izražavanja, Rade Veljanovski smatra da je ipak moguće na sudu ustanoviti medijsko ratno huškanje.

„Ako govorimo o nekakvom mogućem procesuiranju, znači u sudu gdje tačno postoje pravila kako se određeni slučaj otvara, kako se vodi i kako se zatvara, tu ne bi trebalo više da bude mjesta nikakvoj subjektivnosti nego isključivo o objektivnom pristupu“.

Logo RTS-a

Licitira se imenima medija koji bi se mogli pozvati na odgovornsot, a među njima je i tadašnja RTV Beograd.

Iza raznih redakcija koje su djelovale ratnih godina stoje konkretna novinarska imena, o kojima naravno niko ne želi javno da govori prije nego što se oglasi tužilaštvo. Pitanje koje se ipak postavlja je gdje su danas ljudi koji su činili okosnicu državnih medija tog vermena?

„Najveći broj tih tada najpoznatijih imena, koja su zastupala tu jednu ratno-huškačku ideologiju, više nije u medijima. Ili, nije bar na onaj način, nemaju taj uticaj i nemaju uredničke pozicije, ali ovaj drugi ešalon koji je manje bio eksponiran, on se još uvijek tu i tamo može sresti u određenim medijima, tako da tu sad treba vidjeti. Znate, ako je neko nekada prije deset ili petnaest godina radio nešto što je jako loše, što je zlo i što je inkriminisano, nevažno je da li je on danas aktivan u tom istom poslu ili nije“.

Zgodan trenutak i ništa više

Profesor Veljanovski procjenjuje da od čitave akcije najvjerovatnije neće biti ništa. On kaže da je to izrečeno u jednom trenutku kada se učinilo zgodnim da se to kaže, ali da su mnogi tragovi nestali, da su mnogi ljudi promjenili mišljenje, i što oni koji bi mogli da svjedoče to vjerovatno ne žele, jer se nakon 5. oktobra nije puno učinilo na lustraciji srpskog društva.

Autor: Ivica Petrović

Odg. urednik: Svetozar Savić