Tržišna privreda u Njemačkoj uvedena je prije 60 godina

Tržišna privreda jedno je od najvažnijih dostignuća u Njemačkoj.

„Blagostanje za sve“ jednostavno je formulisano.Tačno prije 60 godina-20.juna 1948. izvšena je novčana reforma i Zapadna Njemačka je uvela tržišnu privedu. Medjutitim, nije sve išlo tako glatko .

20. juna 1948. godine je posebnim Zakonom uvedeno finasijsko poslovanje. Arhitekta novčane reforme bio je,ustvari, direktor privrede triju zapadnih zona i kasniji njemački kancelar Ludwig Erhard:

„Poslije napetosti u nekoliko posljednjih dana ponovo smo se pozabavili sobom. Njemački se narod mirno i svjesno prihvatio

Rada i vjerujem da će biti malo onih koji ne osjećaju olakšanje, nakon štop nam je prijetio ponor“

Pod „ponorom“ je Erhard smatrao situaciju u kojoj se neposredno poslije rata našao njemački narod. Novaca je bilo i previše, ali je nedostajala roba. Gomilanje zaliha i pljačkanje vagona sa ugljem je bilo nešto svakodnevno, baš kao i postojanje „crnog tržišta“.

Tamo se moglo nabaviti sve, ako ste imali robu za razmjenu.

O tržišnoj privredi, bez uvodjenja jedinstvene monete, nije moglo biti ni govora. Krišćansko Demokratska Unija /CDU/ tražila je eksproprijaciju, oduzimanje vlasništva nad rudnicima, Kurt Šumaher kao prvi čovjek socijaldemiokrata SPD partije govorio je o kraju kapitalizma, a Alfred Krup voditelj najmoćnijeg čeličnog koncerna Krupp, zbog podrške Nacional socijalističkoj radničkoj partiji Njemačke, sjedio je u zatvoru:

Za Ludwiga Erharda Monetarna reforma bio je prvi korak ka uvodjenju tržišne privrede. U njenom centru je stajao potrošač, odnosno njegovo pravo na izbor, pravo na odabir zanimanja i radnog mjesta, te pravo na privatno vlasništvo i tafirnu autonomiju:

„Tek kada postignemo pravo na slobodan izbor zanimanja i radnog mjesta i prije svega pravo da koristimo robu koju želimo,

možemo očekivati da smo stupili u novo poglavlje kada njemački narod uzima sudbinu u svoje ruke“.

U libaralnom tržišnom privredjivanju do izražaja dolazi konkurencija, te poreska politika zasnovana na socijalnom vlasništvu nad imovinom. 20.juna na dan uvodjedjenja Monetarne reforme ugasili su se svi dugovi Nacističke Njemačke. Privatnna novčana imovine, bankovna imovina i štedni ulozi, svedeni su u odnosu 10:1. Svaki stanovnik jedne od tri Zapadne zone dobio je 40 DM u gotovini.

Na Televizijskom dnevniku „Wohenšau“ je javljeno:

„Neposredno nakon uvodjenja Monetarne reforme kamera je prošetala nedeljnom pijacom i zabilježila slike koje su do juče djelovale kao prividjenje: Voće, povrće, meso i riba upakovano u celofan i folije, svježa roba najboljeg kvaliteta. Kupac se iformiše o cijeni, izabira, plaća DM i zadovoljno odlazi kući.

Monetarna reforma je učinila i voće zrelijim“

Samo jednim potezom su Nijemci bili jednako bogati i jednako siromašni. Ali, to je samo naoko, bilo tako. Reforma je prije svega donijela korist akcionarima, vlasnicima imobilija i fabrika, dok je masa ljudi ostala praznih ruku. Oni koji su imali štedne uloge, posebno su izgubili, jer je iznos vrijednovan u odnosu 100:6,5. Herman Pinder direktor Upravnog odbora B-zone jedan je od eksperata koji su bili toga svjesni:

„Mislim na one naše ljuide, penzionere koji su prognani iz svojih domova i uspjeli su spasiti možda samo nešto novca i kojima je nanešena nepravda. Monetarna reforma nije pravi odnos vrijednosti na tržištu, nego je to samo puka iluzija“.

Već prvog dana po uvodjenju jedinstvene monete DM radnje su ostale prazne, a cijene astromski skočile. Štampa je zahtijevala kraj eksperimenta zvanog tržišna privreda. Oko devet miliona radnika je stupilo u generalni štrajk, najveći u poslijeratnoj istoriji Njemačke. No, Monetarna reforma je i danas ostala simbolom kasnijeg „privrednog čuda“ u Njemačkoj.