Trijumf račundžija

Didije Dešan je djelovao izgubljeno. Kao igrač bio je svjetski i evropski šampion – sada je i kao trener želio da kruniše svoju karijeru titulom prvaka Evrope. Ali to nije uspjelo. „Ovo je veliko razočaranje“, rekao je poslije utakmice. „Na kraju su utakmicu odlučile sitnice“ – ali nije želio da kaže koje su to sitnice bile. I njegovi igrači su djelovali kao da nisu mogli da shvate zašto su izgubili baš ovu utakmicu; zašto je Portugalija na kraju osvojila šampionsku titulu.

Zapravo je sve govorilo u prilog Francuza: posjed lopte, osvojeni dueli, broj uspjelih pasova i – šanse. Statistike su bile na strani domaćina. Zašto su trikolori izgubili ovo „finale kod kuće“? Zato što nisu našli lijek za portugalsku reinterpretaciju igre: odbrani, uništi i kontriraj. Trijumf Portugalaca je pobjeda račundžijskog defanzivnog fudbala kakav do sada nije postojao. I koji će poslužiti i kao primjer drugima.

Ovo nije repriza grčke pobjede

Paralele sa isto tako iznenađujućim trijumfom Grčke na Evropskom prvenstvu (protiv Portugalije u Portugaliji) su brzo povučene – i pogrešne. Grčka jednostavno nije imala drugog izbora nego da se brani što bolje može i da se u napadu nada nekoj standardnoj situaciji. Portugalski tim je igrački imao i druge mogućnosti, ali ih se pod vođstvom selektora Fernanda Santosa svjesno odrekao. Dosta sa emotivnim umiranjem u ljepoti – umjesto toga, trezven i akribičan rad protiv lopte i protivnika, izbjegavanje rizika, disciplinovano držanje pozicija i defanziva do iznemoglosti. Takva forma fudbala ne mora da nam se svidi (na tu ideju ne bi došli ni pobjedom opijeni navijači u Lisabonu ili Farou), ali moramo se diviti njenoj čistoti.

Jer, nijedna ekipa na ovom Prvenstvu nije radila tako efikasno kao Portugalija. Tri neslavna neriješena rezultata su joj u grupnoj fazi takmičenja bila dovoljna da prođe dalje. Napregli su se tek onoliko koliko je bilo potrebno. Uz štednju energije. U nokaut-fazi su uložili više snage i obarali na leđa protivnike koji su imali bolje šanse – poput Hrvatske ili Francuske. Tri puta su igrali produžetke i poslije toga odnosili pobjedu. U njihovom bunkeru nije bilo rupa i o njegove zidove su obili glave i Luka Modrić, i Robert Levandovski, i Garet Bejl i Antoan Grizman – krema evropskog fudbala.

Fudbalski učitelji u čitavom svijetu su vidjeli kako se jednostavnim sredstvima može pobijediti protiv jakih ekipa. I sada će kopirati ovaj novi uspješni model, kao što su desetine njih prije nekoliko godina učinile sa španskim „tiki-taka“ fudbalom. Igru je lakše uništiti nego oblikovati. Pred ljubiteljima ofanzivnog fudbala su teška vremena.