1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Evropa

Tresu se temelji EU

Novi grčki premijer Aleksis Cipras i njegov ljevičarski savez Syriza dovode u pitanje europski konsenzus. Ali on je odavno ugrožen i sa drugih strana, smatra Christoph Hasselbach.

U Ateni upravo jedan ljevičar, koji je pobijedio na izborima, misli da može ucjenjivati ostatak Europe sa svojim finansijskopolitičkim zahtjevima. U Budimpešti jedan desnonacionalni premijer pokazuje svoje oduševljenje ruskim predsjednikom Putinom. A konzervativni britanski premijer prokopava La Manche tako da je sve širi i širi. Tri osobe, Aleksis Cipras, Viktor Orban i David Cameron - se zalažu za ukidanje posebno važnih dijelova europskog konsenzusa. Koliko daleko će to voditi još nije jasno. No jasno je da je to što se događa - dramatično.

Pomoć protiv reformi

Idemo redom: Do sada je u ekonomskoj politici važio konsenzus da EU pomaže jednoj zaduženoj zemlji ukoliko ta zemlja dovede u red svoj budžet i provođenjem reformi svoju ekonomiju ponovo učini konkurentnom. Zemlje, koje su se povinovale ovim uvjetima, su platile visoku cijenu u vidu nezaposlenosti i smanjenja socijalnih izdvajanja. Unatoč tome su krenule tim putem - da se razumijemo: dobrovoljno. Prihvatile su ga sa spoznajom da samo tako mogu izaći iz nevolje i da bi tako ponovo mogle steći jedan dio nezavisnosti. I samo pod uvjetom ispunjavanja tih uslova, donatori su bili spremni na žrtvu.

Od kako postoji ova politika bilo je mnogo žalbi, demonstracija, štrajkova i žestokih diskusija o njoj. Ipak u osnovi se ekonomski konsenzus održao, u protivnom bi jedinstvo EU tokom krize eura također bilo uništeno. Ako Aleksis Cipras misli da može imati sve, dakle podršku drugih Europljana bez protuusluga, on napušta zajedničku bazu. Eurozona bi u međuvremenu ekonomski mogla podnijeti izlazak Grčke iz zajedničke monetarne unije. U političkom smislu bi to naravno bila katastrofa. To bi značilo da Europljani dopuštaju vlastiti raspad. Ipak već sada svakojaki imitatori u drugim zemljama vjeruju da svojim biračima mogu dati nerealistične nade u skraćivanje teških puteva. Uspije li i jedna vlada u tome, to bi odmah uništilo svaku solidarnost.

Christoph Hasselbach

Christoph Hasselbach, autor komentara

Prijatelji u Kremlju

I konsenzus o odnosu prema Rusiji je žestoko ugrožen. On govori, iako se sankcijama možda neće moći odvratiti Putina od njegove imperijalističke politike i bez obzira što će one možda nanijeti ekonomsku štetu i samim državama EU, da su one ipak važne kao znak da Europa jednostavno ne prihvata nasilno mijenjanje granica. Interesantno je da i ljevičar Cipras u Grčkoj i desničar Orban u Mađarskoj smatraju da EU treba imati više razumijevanja za Moskvu.

U najmanju ruku Orban, ali ne samo on, pokazuje Putinu čak i otvorene simpatije prema njegovom političkom stilu: Način na koji se Putin odnosi prema opoziciji, prema medijima, prema homoseksualcima ili prema izbjeglicama na neke političare u EU djeluje vrlo poticajno. A to onda ponovo podstiče Putina da aktivno potiče podjelu EU. Jer Putinu je lakše da se suprotstavi podijeljenoj EU.

Kada padnu svi bedemi

Na koncu britanska osobitost. Oni europsku spremnost na kompromis generalno dovode u pitanje. Bez obzira koliko bi neki zahtjevi iz Londona o novoj preraspodjeli kompetencija u EU ili liberalnoj ekonomskoj politici mogli biti opravdani - David Cameron i njegovi stranački drugovi ih često postavljaju tako osorno i ultimativno da ih drugi samo mogu odbiti, ukoliko žele sačuvati svoje samopoštovanje.

Frontovi su potpuno zaoštreni. U međuvremenu se više ne čini isključenim da će Velika Britanija, nakon raspisivanja referenduma, potpuno napustiti EU. To bi samo po sebi već bila katastrofa. Ipak onda bi i za ostatak EU konačno pali svi bedemi. Druge zemlje bi mogle ili odmah slijediti britanski primjer ili kao uvjet ostanka u Uniji tražiti sve više iznimki u pravilima dok na koncu više skoro ne bi ostalo ništa od zajedničke osnove.

Konsenzus nije vrijednost sam po sebi

Konsenzus nije vrijednost sam po sebi. Postoji prisilni, oportunistički ili onaj za koji ne postoji interes i time samo prividni konsenzus. Ali ako se Europljani za njega bore i onda ga upotrijebe za ostvarenje zajedničkog cilja, on ima veliki vrijednost. Ni jedna zemlja EU svoje interese u svijetu ne može više sama odbraniti, već samo u suradnji sa ostalim članicama. To važi za velike zemlje poput Njemačke ili Velike Britanije, a tek posebno za male poput Grčke ili Mađarske. Ali u tu svrhu je potrebna zajednička osnova. Svako ko to dovodi u pitanje bi trebao pružiti odgovor, šta je onda alternativa.