Trapisti iz Banjaluke

Prvi Trapisti u Banjaluku su stigli u trenutku kada je Osmansko carstvo već uveliko bilo u raspadu. Njihov prvi samostan u naselju Delibašino Selo nadomak grada, datira iz 1869. godine i sagradio ga je austrijski pater Franz Pfänner. Ambiciozni i kruti Pfänner poslije će ovdje dobiti nadimak „Gospodin sa Vrbasa“.

Pfänner je slovio kao strog, disciplinovan i oštar na jeziku, zbog čega je često znao biti u sukobu kako sa Osmanlijama, tako i sa Franjevcima, koji su mu u Banjaluci zapravo trebali biti saveznici. No disciplina kojom je pristupao projektima donijela mu je, pored brojnih neprijatelja, i velike uspjehe.

Tako su Trapisti na vrhuncu svog gospodarskog procvata posjedovali pivaru i siranu, gradili vodenice, elektrane i mostove preko Vrbasa, bavikli se raznim zanatima te humantiranim radom. Tada su Trapisti, po redovničkoj odredbi i po paroli „ora et labora“ (moliti se i raditi) živjeli isključivo od vlastitog rada.

Danas samostan i crkvu opslužuju svega tri čovjeka (na slici pater Franjo Apanović) tako da se prihodima od gospodarstva ne mogu pokriti troškovi. Poznati sir Trapist, iako po starom receptu, već se odavno ne proizvodi u samostanu, već u obližnjoj mljekari. Stoga je Banjalučka biskupija samostanu dodijelila župu u kojoj Trapisti obavljaju pastoralne dužnosti, što im je danas glavni izvor prihoda.

No i župa je iz dana u dan sve manja. Ona danas broji nekih 2000 ljudi, od kojih svako malo neko napusti Banjaluku i ode u svijet „trbuhom za kruhom“. Najgore je, priča pater Tomislav Topić, upravitelj župe, što danas u svijet ne idu samo očevi, već cijele familije.

U borbi sa raznim poteskoćama, Trapisti ipak, imaju iskustva. Stalna izložba u okviru samostana prikazuje godpodarske i pastoralne aktivnosti prošlih vremena, ali i doba netolerantnih vlasti, ratova i prirodnih katastrofa.

Križ koji je stradao u zemljotresu 1969. godine danas se nalazi u dvorištu iza samostana. Pri tom je zemljotresu stradao i cijeli oltar, kao i glavni i noseći zidovi crkve. Samo je kip Gospe sa djetetom, koji je stajao nepričvršćen visoko u svetištu ostao neoštećen, što vjernici nazivaju pravim čudom!

Sama crkva je neobično vedra i svijetla, te opremljena umjetnošću i skulpturama koje su ovdje više dopuna arhitekture nego ukras. Skulpture i rezbariju je radio poznati akademski kipar iz Minhena, Bruno Diamant, koji je, usput rečeno, dao oblik i poznatom zračnom brodu grofa Zeppelina.

Sakristija je takođe djelo Brune Diamanta. Rađena je od domaće orahovine, koju je umjetnik koristio i za druga poznata djela.

U okviru samostana smješten je i provizorni oltar, odnosno prostor u kojem se zimi obavljaju mise. Ne samo zbog toga što je za veliku crkvu premalo župnika, već najprije zbog toga što je ovaj prostor jeftinije ugrijati!

Trapisti žive skromno i jednostavno. Takva askeza i vrijedan rad Banjaluci su podarili jedan od njenih najpoznatijih brendova - sir Trapist. On se već odavno ne proizvodi u samom samostanu, ali još uvijek po starom i tajnom receptu.