1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Tradicija je tradicija, a jagnje je jagnje

Bajramska trpeza ili Bajramska sofra je nešto specijalno. Za svakog se pravi omiljeno jelo, a slatkiši su bitan element. Za sofru nisu dobrodošli samo muslimani, nego i pripadnici ostalih vjera. Bujrum

Baklava i oblatna

Baklava i oblatna

„Nemam ja sad vremena za priču, vidite da sam u velikom poslu“, kaže mi Munir Kadrić u selu Podvitez, na obroncima Romanije u Republici Srpskoj, dok se bori sa čvrstom kožom mladog jagnjeta. „Doćiće nam djeca, kćerka, zet i unučad, biće nas jedno desetak i svi ćemo se okupiti oko ovog jagnjeta koje je platilo glavom“, kaže Munir i dodaje: „Eno vam moje žene Emire, udate Kadrić, a rođene Pita. Čitav život su me zafrkavali govoreći mi da volim pitu toliko, da čak i spavam s njom, a ja vam brate, volim jagnjetinu i stelju. Rekao sam joj: 'Nemoj danas ništa praviti. Danas na Bajram, ješćemo samo meso.' Šta je bolje od jagnjeta?“ „A tradicija? Gdje su ostala tradicionalna jela na bajramskoj trpezi?“ pitam. „Tradicija je tradicija, a jagnje je jagnje“, kaže Munir. „Ima kolača. Idite vi tamo kod nje da vam to pokaže“, dodaje.

Bajramska trpeza kod Omera i Almase Hrvo

Bajramska trpeza kod Omera i Almase Hrvo

Emira Kadrić poziva me za sto ispod sjenovite lipe, sa koje povjetarac već otresa pokoji žuti list. „Meni se čini da se sve manje prave pite i sarme za Bajram. Ko ima, okrene jagnje na ražnju, doda se dobra salata i to je to. Tako će biti danas i kod nas“, kaže Emira. „A baklava?“ pitam. „E, bez baklave ne može! I to prave bajramske.“ Iznosi zatim Emira na sto baklavu u društvu oblatne. Na jakom septembarskom suncu cakli se agda koja curi između jufki. „To vam je vrlo jednostavan recept. Sve se manje suču jufke, a ove kupovne, sve su bolje. Za jednu tepsiju srednje veličine, potrebno je:

1 i ½ kg šećera,

pola limuna izrezanog na kriške,

1 kg oraha,

1 pakovanje jufki,

1 litar vode i

200 gr. maslaca.

„Prvo sam skuvala agdu od vode i šećera, kojoj sam dodala pola limuna izrezanog na kriške i ohladila je. Orahe sam samljela na mašini za meso, da budu malo krupniji. U podmazanu tepsiju slagala sam po tri jufke, koje sam premazivala rastopljenim maslacem. Nakon što sam složila tri jufke, na njih sam stavljala orahe, pa onda opet tri jufke i fil od oraha i tako sve do kraja, tri jufke fil, tri jufke fil, sve dok se ne utroši sav materijal. Pekla sam je 30 minuta na 250 stepeni i 30 minuta na 50 stepeni. Tako ona bude malo rešija iznutra“, kaže Emira Kadrić. „Ne pravite tirit i ne stavljate prezlu?“ kažem. „Ne pravim ja te mrvice, a prezla bi mi bila nekako višak uz toliko oraha. Svako ima svoj način na koji pravi baklavu i možda će vas ubjeđivati da je to jedini ispravan način. Ja mislim da svako može imati svoj način, a da to ipak bude prava baklava. Ja je pravim ovako i svi mi kažu da je dobra.“ „Nije dobra, odlična je“, kažem i u sebi brojim kalorije. Ne sabiram i ne oduzimam, ne dijelim, samo množim!

'Ne dirajte mi Tita i Njemačku“


Munir, Adnan i Emira Kadrić

Munir, Adnan i Emira Kadrić

Jagnje je na ražnju. Posao su završili Munir i njegov sin Adnan. Vrijeme je za predah za stolom ispod lipe. Njih dvojica i Emira, pričaju mi o svom njemačkom iskustvu. Sve troje su 1995. godine završili u Njemačkoj. Adnan se školovao, a Emira radila u jednom renomiranom restoranu. „Nema ljepše države na zemaljskoj kugli“, kaže Munir. „Ja uvijek kažem: 'Ne dirajte mi Tita i Njemačku. Oni su mi najviše dali u životu, a to se ne zaboravlja'. Morali smo se vratiti nakon tri i po godine“, kaže glava porodice. „Ipak je najljepše u svojoj zemlji“, dodaje Emira. „Koje od kulinarskih iskustava iz Njemačke smatrate najdragocjenijim?“ pitam. „Mnogo povrća kuvanog samo na pari i prelivenog umakom od gljiva, i pohovane šnicle. To sam u receptima donijela kada smo se vratili. Raznovrsnost njihove kuhinje me fascinirala. Opet, kad naši prijatelji Nijemci dođu kod nas, najviše vole pojesti jagnjetinu sa ražnja, jer toga nema u Njemačkoj.“

Pečenje i baklava - bez toga se ne može kod Babića

Pečenje i baklava - bez toga se ne može kod Babića

Samo stotinjak metara od kuće Kadrića, imanje je jedne druge porodice. Almasa i Omer Hrvo, među prvima su se vratili u Podvitez, iako su ih djeca nagovarala da zamijene svoju kuću za imanje u Federaciji BiH. „Nismo htjeli“, kaže Almasa i dodaje da ih i djeca i unučad redovno posjećuju, a i sa komšijama Srbima imaju dobre odnose. „Jutros, na ramazanski Bajram, svi su nas zvali da nam čestitaju praznik. Pomažu nam u poljskim radovima, a i mi njima idemo. Prvi smo se vratili u Podvitez i jedini smo pravi povratnici koji ovdje žive. Svi ostali su dobili svoju imovinu nazad, ali dolaze samo vikendom“, kaže Almasa, dok iznosi na sto različite đakonije: sarmu, baklavu, pečenu piletinu, domaći mladi kajmak i sir, a tu je i 'pitac' – burek. „Ovako sam burek pravila nekada, kao mlada djevojka, prije 50 godina. Danas moje unuke uče od mene kako se spremaju naša tradicionalna jela. Za burek vam je potrebno:

1 kg (krte) teletine,

4 glavice crnog luka,

½ kg krompira,

1 kg brašna,

malo tople vode,

1 i ½ dl ulja,

biber i so.

Meso se sitno isjecka, a krompir i luk na manje kockice. Sve se pobiberi, posoli i sjedini u masu koja izgleda kao ujednačeni fil. Jufka se zakuha od brašna, vode i malo ulja, a zatim ostavi da 'odmara' bar pola sata. Kad se tijesto razvije u gotovo prozirnu jufku, posipa se u tankom mlazu uljem, a zatim puni smjesom mesa, krompira i luka. Peče se dok porumeni, a može se na kraju preliti uzavrelom mješavinom vode (1 dl.) i dvije supene kašike ulja. Bolji je topao, nego hladan“, kaže Almasa. Nakon baklave kod Kadrića, sjecani 'pitac' kod Hrva. I sve domaće i prvoklasno. Almasa je čak sve servirala u metalnim tanjirima koje je, kaže, dugo ribala, da opet zaiskre starim sjajem.

Hotočina

Hotočina

Idem uzbrdo, prema vrhu Romanije, u selo Hotičina, da vidim kakva je bajramska trpeza u ovom malom, idiličnom selu, samo 5 km. udaljenom od Podviteza. Pored uskog, vijugavog, asfaltnog puta, na nadmorskoj visini preko 1000 metara, ugledam lovački dom „Srndać“. Čuje se pjesma, a unutra preko 30 duša koje gledaju samo u jednom pravcu: na ražnju, u povelikoj prostoriji, vrti se jagnje. „Pa, onda, kako ide to sa bajramskim slavljem?“ pitam dobrodržećeg čičicu. „Srbi smo“, kaže Danilo Kusmuk. “Ovo su penzioneri koji se povremeno okupljaju u ovom lovačkom domu i uz ražanj se malo zabave. Poslije će biti pjesme i plesa, kad se najedemo pečenja i malo popijemo“, kaže. Dakle, ražnjevi na sve strane. Zemlja propada, a narod se veseli.

Malo dalje, kuća je Ibrahima Babića. Cijela porodica je na okupu: sestre, braća, sinovi, snahe, kćerka, unučad... Gledaju bajramski program na televiziji i meze polako. Opet je bajramska baklava na stolu i jagnjetina sa ražnja. „Jagnje nije obavezno, ali gdje je više čeljadi, dobro dođe. Ko nema za jagnje, pravi sarmu, punjene paprike i razne pite. Dobra je i piletina, ako nema jagnjećeg pečenja“, kaže domaćica. Veselo društvo za bajramskom trpezom insistira samo na jednoj stvari: da ih eto, na ovaj veliki muslimanski praznik, ne pitam ama baš ništa, samo o političkoj situaciji u zemlji. „Nemojte nam kvariti ovako lijepu i svečanu atmosferu“, kaže Sead Babić, Ibrahimov sin.

Autorka: Ljiljana Pirolić

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić