1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Totalno drukčiji od drugih

„Klasni neprijatelj“ izveden je u tridesetak gradova u BiH. Doživio je ovacije u Velikoj Britaniji, Srbiji, Poljskoj… Izazvao je reakciju bh. javnosti pričom o maloljetničkoj delinkvenciji. East West pomjera stvari…

Haris Pašović sa glumcima

Grupa mladih glumaca iz Sarajeva specifičnom energijom budi ovacije publike

„Prvi put se tako nešto događa kod nas, pa i u regionu. Jedinstveni smo u tom smislu što smo mi permanentna, nezavisna, teatarska kompanija, a to znači da imamo zaposlene glumce, tehniku, produkciju, da imamo stalne saradnike i repertoar. Igramo predstave u Bosni i Hercegovini, regionu, izvan regiona i na međunarodnim festivalima“, kaže direktor East West Centra Haris Pašović.

Teatarski drzak, avangardan, provokativan…

Ovaj će mag bh. pozorišta pokatkad ustvrditi da nije mogao ni pretpostaviti da će pozorište koje je osnovao prije samo četiri godine, za vrlo kratko vrijeme, postati tako uvažena teatarska kompanija i vinuti se u sam vrh svjetskog teatra. Za sve one koji poznaju život i djelo ovog reditelja, iznenađenje bi bilo – da se to nije dogodilo.

Haris Pašović, direktor i reditelj

Ovo je uzbudljiv i energičan novi glas Evrope

On je teatarski drzak, avangardan, provokativan, zapravo, toliko ispred vremena, da autistična sarajevska sredina to teško može da podnese. Joanna Baker, izvršna direktorica Edinburgh International Festivala je pozivajući prošle godine predstavu „Klasni neprijatelj“ u selekciju, izjavila: „Smatram da je produkcija 'East West Centra' uzbudljiv i energičan novi glas Evrope.“

Sa svojim glumcima Haris Pašović se upravo vratio sa Internacionalnog teatarskog festivala „Kontakt“ u Torunu u Poljskoj, na kojem su dobili nagradu za najsavremeniju predstavu koja reflektira aktuelne događaje u društvu. Konkurencija je bila vrijedna poštovanja: trinaest velikih teatarskih kompanija, a među njima Volksbühne iz Berlina, Teatar „Praktika“ iz Moskve i Schauspielhaus iz Ciriha. Prije Festivala u Poljskoj, tom istom nagrađenom predstavom „Klasni neprijatelj“ Nigela Williamsa, u režiji Harisa Pašovića, dobro su uzdrmali domaću, ne samo pozorišnu, javnost. Koincidencija ili čudo naše stvarnosti, ali nakon premijere „Klasnog neprijatelja“ koji govori o problemu maloljetničke delinkvencije, u Sarajevu je u tramvaju ubijen dječak, srednjoškolac, Denis Mrnjavac. Ubili su ga njegovi vršnjaci, a da pri tome, niko od putnika nije mrdnuo prstom da zaštiti svog mladog sugrađanina.

Teatar je neposredna umjetnost

Razgovaramo u East West Centru, u njihovoj kuhinji gdje mladi glumci ponekad, u kratkim pauzama na probama, spremaju jednostavna jela. Kuhaju sami kako ne bi gubili previše dragocjenog vremena odlaskom na ručak. Uostalom, na njihovom panou, ispred kojeg će se kasnije održati i naš mali foto-session, može se pročitati: „Sreću imaju glupaci, a mi radimo od jutra do mraka.“ Za stolom su mladi glumci Maja Zećo, Irma Alimanović, Amar Selimović, Maja Izetbegović i direktor i reditelj Haris Pašović.

„Savremeni teatar mora da postavlja pitanja koja nas se tiču, ali nije nužno da daje i odgovore“, kažem na početku našeg razgovora.

„Teatar uvijek mora da ima vezu sa sadašnjim trenutkom, sa stvarnošću, sada i ovdje. Zato je teatar tako zanimljiv i uzbudljiv. To je jedna neposredna umjetnost koja zahtijeva živi kontakt između umjetnika i publike i mora da odgovara ritmu vremena u kojem živi. Mislim da u 21. stoljeću nije dovoljno da teatar postavlja samo pitanja. Mora da daje i neke odgovore. Mi ne znamo te odgovore prije nego što napravimo predstavu. Tražimo ih i saznajemo kroz igranje predstave i u susretu sa publikom. Danas mnogi ljudi postavljaju pitanja. Dužnost umjetnika je da makar usmjeri prema odgovoru, bar da se taj odgovor nasluti“, kaže Haris Pašović.

Maja Zećo, glumica

Naš rad ne mijenja svijet, ali utiče na svijest ljudi

„Uredu, znači li to da onda umjetnost općenito, a posebno teatar, može da mijenja svijet?“ pitam mladu glumicu Maju Zećo.

„Ne znam može li teatar mijenjati svijet, ali mislim da može uticati na razmišljanje ljudi. Naprimjer, nakon što su neki mladi ljudi u Maglaju, gdje smo gostovali sa 'Klasnim neprijateljem', odgledali našu predstavu, napravili su svoje pozorište. To je jedan lijep primjer kako umjetnost može nešto promijeniti. Nemaju ništa od kulturnih sadržaja u tom Maglaju, a onda smo došli mi sa svojom predstavom i potaknuli ih da promijene nešto u svojim životima. Oni su se potrudili i ni više ni manje, nego osnovali svoje pozorište. Eto, to je direktno potaknuto našim gostovanjem kod njih“, kaže Maja Zećo.

Energija nemira…

Irma Alimanović želi da se nadoveže na Majinu priču. „Vidite, prije nego što smo mi napravili našu predstavu 'Klasni neprijatelj', u našem društvu se uopšte nije razgovaralo o maloljetničkoj delinkvenciji. Problem mnogi nisu primjećivali, a on je bio prisutan u centru Sarajeva, na periferiji, u drugim bh. gradovima i školama posebno. Nakon naše premijere, postigli smo to da se u našem društvu, u medijima, sve više govori o maloljetničkoj delinkvenciji, da se pokrenu institucije i da psiholozi i socijalni radnici prihvate to da imamo problem. Nakon naše predstave, neke su stavke uvedene u zakon o maloljetničkoj delinkvenciji, ali godinu dana nakon naše premijere, ubijen je u tramvaju Denis Mrnjavac. U toku rada na predstavi, bila sam šokirana kada sam polako počela da otkrivam šta se dešava u našim školama i kakva je situacija među mladim ljudima u BiH. I to mi je bilo strašno. To ubistvo je jedan užasan događaj koji mi je samo potvrdio koliko smo bili u pravu kada smo, kroz predstavu, progovorili na svoj način o ovom problemu.“

Irma Alimanović i Arman Selimović

Osjećamo stvaralački nemir koji nas gura da idemo dalje

Za glumca Amara Selimovića imala sam pitanje o toj famoznoj energiji koja naprosto pršti sa scene dok igraju „Klasnog neprijatelja“. Na tome su radili i kondicioni treneri u East West Centru, ali mene je prije svega zanimala ona unutrašnja energija, potpuno nova energija, koju su donijeli na ovdašnju teatarsku scenu?

„Naša energija dolazi iz želje i potrebe da se evo, na primjeru 'Klasnog neprijatelja' upre prstom u sam problem, da se uđe u suštinu, da se na umjetničkom i socijalnom nivou dokaže postojanje ili istinitost tog, ili nekog drugog određenog, problema. Da dokažemo da je to činjenica sa kojom živimo, da pokažemo njenu iskrenost i vjerodostojnost. Želimo da problem dotaknemo u komunikaciji sa našom publikom. Ono što je mene jako isprovociralo i zbog čega sam postao pesimista, jeste to što su nam mnoge kolege rekle da svojom predstavom preuveličavamo problem maloljetničke delinkvencije. I onda se dogodilo to ubistvo dječaka Denisa Mrnjavca. Zbog saznanja da problem postoji, osjećamo stvaralački nemir koji nas gura da idemo dalje. Naša energija dolazi iz tog nemira“, kaže Amar Selimović.

Publika „tramvaja“

Ne čekajući moje naredno pitanje, Maja Izetbegović se uključuje u razgovor: „Kažete, ništa nije promijenila naša predstava? Meni je malo tužno, jadno i grozno se osjećam nakon ubistva Denisa Mrnjavca. Niko mu nije pomogao, niko nije reagovao u tramvaju, da ga zaštiti. Kakvu onda, reakciju očekujemo na jedan umjetnički čin kao što je naša predstava? Ta 'publika iz tramvaja' je i naša publika u pozorištu. Kako onda da očekujemo da oni ozbiljno shvate problem o kojem mi govorimo u našoj predstavi? Ili da vam ispričam slučaj sa gostovanja u Prijedoru. Moj kolega je govorio na sceni tekst o jednom univerzalnom problemu: kako mi stalno svaljujemo krivicu jedni na druge i pomenuo je Srbe kao narod koji je za sve kriv, kako su Srbi došli iz Afrike i još neke besmislice... a, onda je neko iz publike dobacio 'i Srbi koji siluju vaše majke'. To je za mene bilo jedno od najružnijih iskustava na sceni.“

Maja Izetbegović, glumica

Doživjela je i ružne trenutke na sceni

U razgovor se, zatvarajući krug, uključuje Haris Pašović: „Ja imam jednog prijatelja koji je nakon naše predstave 'Nora', prekinuo dugogodišnju vezu sa djevojkom.“ „Smatrate dobrim što ste uticali na tako tanane i lične odnose dvoje ljudi?“ pitam. „Ali, predstava 'Nora' govori o tome da nije dobro živjeti u neiskrenim odnosima i vezama!“ kaže Pašović.

Borba za komad sreće u budžetima ministarstava

East West Centar, osim „Klasnog neprijatelja“, producirao je još i predstave „Nora“, „Hamlet“, „Faust“ i „Kopenhagen“. Predstavu „Klasni neprijatelj“ igrali su u tridesetak bh. gradova, a gostovali su u Velikoj Britaniji, Singapuru, Poljskoj, Sloveniji, Srbiji i Rumuniji i svuda doživjeli ovacije. U Sigapuru su dva puta nagrađeni za najbolju predstavu. A pozorišna produkcija, gostovanja i putovanja nisu nimalo jeftina. East West Centar bori se za svoj 'komad sreće' u budžetima ovdašnjih ministarstava kulture. Upravo traje prepiska u dnevnoj štampi, između Harisa Pašovića i aktuelnog kantonalnog ministra za kulturu i sport, glumca Emira Hadžihafizbegovića.

„Ovo nije nikakav lični sukob Emira i Harisa, ovo je poziv vladi Kantona Sarajevo, da shvati ozbiljnost i odgovornost funkcije Ministrastva za kulturu i da napravi strategiju i komisije koje će analizirati projekte i odgovorno donositi odluke“, kaže Haris Pašović, direktor East West Centra u Sarajevu.

Autorka: Ljiljana Pirolić

Odgh. Urednik: Svetozar Savić